Četvrtak 12.12.2019 10:7:18

Tuzlarije - slike, priče... 
Vijesti 
Tuzlanke i Tuzlaci 
Naše bebe 

Tuzlanski dosje 
Info Servis 
Mapa Tuzle 
Vremenska prognoza 
Kulturologija 
Sportarije 

Bilten rada Općine Tuzla 
Tuzla u slikama 
Baza slika 
Vremeplov 
Stare slike pričaju 
Mali oglasi 
Tuzlanska ikona - Meša 
Znanjem protiv droge 
Kapija (25.05.1995.) 
Srebrenica (1995-2006) 


Top vijesti 
Vijesti iz minute u minutu 
Vijesti domaćih medija 
Foto priče 
Dosjei 
Feljtoni 

Tuzlarije Forum 
Tuzlarije Chat 
Ankete 
Čestitke-želje-pozdravi 

Zanimljivosti 
Showbusiness 
Taze vicevi 
Neobične fotke 
Horoskop 
Web igrice 

Erotske zanimljivosti 
Djevojka dana 
Momak dana 
 

Kursna lista 
Telefonski imenik FBiH 
Zakoni 
TV programi 
 

Vizitke 
Marketing 




Čavrljajte uživo
Users in Chat
TUZLARIJE CHAT



Rezultati

STARE ANKETE

KAPIJA

25-05-1995





SVAŠTARIJE

Među 20 čuda svijeta je i naš otok na kojem su hrvatski navijači izazvali kaos

Stari priručnik: "Muškarci su perverzni, nemojte ljubiti ta odvratna tijela"

Depresivni Rus tražio da ga vrijeđaju, ono što se dogodilo vraća vjeru u ljude

Stručnjaci tvrde da je u ove igračke isplativije ulagati nego u zlato

Tajna uspjeha: Zašto je penzić Toni postao tolika zvijezda?

Joe Pesci gleda Sam u kući u novoj reklami, gledatelji joj zamjerili samo jedno

"Anakonda": Golema kvrga u hlačama Conora McGregora raspametila obožavateljice

Cura mokre kose nakratko izašla na zimu, snimka postala hit na Twitteru

Ne želi o tome govoriti: Ronaldova Georgina slomljenog srca otišla u Argentinu

Kolinda svojom crvenom haljinom poslala važnu poruku

Dobili dojavu o rupi na cesti, zbog onog što su našli odmah su zvali FBI

Hrvatska prije deset godina: Od ovog prisjećanja uhvatit će vas susramlje

Kad vidite što sve radi ovaj mladić bez udova, ništa vam više neće biti teško

Kolegica zeza Ramija Maleka starom fotkom: "Gdje si nabavio taj lanac?"

12 ludih seks priča muškaraca: "Iskoristile su me na svaki način"

Evo koji će vam dan biti najsretniji u 2019. prema horoskopu

Kontakt mail
tuzlarije@tuzlarije.net

Tuzla: Dodjela nagrade za roman "Meša Selimović"

Prvi put - netko drugi

Na ovogodišnjim književnim susretima Cum grano salis u Tuzli dodijeljena je i prva nagrada za najbolji roman na bosanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom jeziku. Grad Meše Selimovića ugostio je nekoliko desetina pisaca, izdavača, novinara i ljubitelja književnosti koji su se uvjerili da je čudo, ipak, moguće: želja skupine ljudi predvođenih gradonačelnikom Jasminom Imamovićem da ustanove nagradu koja se na ovim prostorima više neće moći zaobići kao jedna od najrelevantnijih, postala je stvarnost. Da parafraziramo Selimovića: možda je svaki čovjek uvijek na gubitku, ali smo ovom nagradom s njegovim imenom dobili nešto zaista veliko

"Vi novinari ste stvarno neizdrživi. Ne mogu vam reći ko je pobijedio, to će se znati tek večeras... ", govori u utorak oko podneva načelnik općine Tuzla Jasmin Imamović braneći se od pitanja tipa: "A ko je, molim vas, taj pisac što je dobio nagradu? Kako on izgleda?…", i zapravo pokušavajući sakriti pravu dramu vezanu za dolazak nagrađenog Marinka Koščeca, koji je jedva pronađen.

Pisac je, naime, vidno umoran od svega i svačega, pokušao naći mir i utočište na otoku Pagu, gdje je poveo samo sinčića. Nakon dramatične potrage po Hrvatskoj, čovjek je brodom došao u Split, gdje ga je čekao vozač, tako da je dvadesetak minuta prije početka ceremonije, nimalo svečano obučen, ušao u Kristalnu dvoranu hotela "Tuzla". Tu je primio pero i mastionicu, rad akademskog vajara Petra Jelisića, zadržao se u Tuzli samo dva sata i vratio natrag na more.

Njegov roman Netko drugi je, po izboru žirija, čiji je predsjednik bio Ivan Lovrenović (selektor iz BiH je bio Enver Kazaz, za Crnu Goru Andrej Nikolaidis, za Hrvatsku Krešimir Bagić, a za Srbiju Mihajlo Pantić), prije dva mjeseca "za dlaku" izgubio medijski najeksponiraniju nagradu u Hrvatskoj, onu zagrebačkog Jutarnjeg lista.

Živost u hodnicima i salama hotela "Tuzla" definitivno je susrete Cum grano salis svrstala među one književne događaje koji se na karti ovdašnjih govornih područja neće moći zaobići. Jedan od komentara pisca-veterana iz foyera hotela sasvim dovoljno govori o atmosferi oko nagrade: "Čini mi se da će ovim ljudima uspjeti da dostignu ono što je nekad bila NIN-ova nagrada za najbolji roman." To je u predratno vrijeme značilo da roman koji dobije nagradu zaista jeste jedna od najboljih knjiga koje se te godine mogu pročitati i, drugo da nagrađeni pisac stiže do neke vrste slave koja mu može omogućiti da svoj rad nastavi u za pisanje lakšim uvjetima.

I stvarno, kao da je bilo vrijeme da se nagrada za roman vrati tamo gdje su se i pisali najbolji radovi iz oblasti najzahtjevnije književne forme: u Bosnu, zemlju čija se kultura najčešće od strane susjeda neoprezno marginalizira. Čini se da je ova nagrada jedna od stepenica koje vode sigurnom prevazilaženju te marginalizacije.
Marinko Koščec, laureat
Marinko koščec, laureat

Marinka Koščeca čitalačka je publika upoznala prije dvije godine po romanu Otok pod morem, objavljenom u izdanju Feral Tribunea. Nagrađenu knjigu Netko drugi književna kritika je ocijenila "intelektualnom i pomalo hermetičnom prozom, koja od čitatelja zahtijeva punu koncentraciju"

DANI: Čestitamo, prvi ste dobitnik Nagrade "Meša Selimović" za najbolji roman. Je li pomalo neočekivano da mladi hrvatski pisac ne dolazi iz redova tamošnjeg mainstreama, bilo onog nacionalističkog oko Društva hrvatskih književnika, bilo liberalnog FAK-a? Ko je zapravo taj Netko drugi i koliko Vaša druga knjiga poetski "pliva" prema Otoku pod morem?

KOŠČEC: Hvala. U određenom smislu ova knjiga jeste nastavak prve, i to prvenstveno sa nivoa ironije kao jedine od sigurnih odbrana od vanjskog svijeta koji na moje likove djeluje agresivno. Tu se radi o potrazi za nekakvom vanjskom pozicijom iz koje bi se stvari mogle vidjeti malo bolje, jasnije. To nije eskapizam i u prvom romanu gledao sam u onaj svijet koji je rat iznjedrio, svijet u kojem smo bez ili sa malo svoje krivice, morali živjeti. U drugoj knjizi to nije krik i bijes kao u prvoj, ali jeste potraga za nekim drugim identitetom, drukčijim od onog koji je nametnut socijalnim okolnostima, genima, biografskim detaljima ili nečim četvrtim. To traženje koje u krajnjoj liniji ostaje nedokučivo jeste put prema življenju svojih fantazija. Ova knjiga ne želi biti samo knjiška, i nije komentar, kakva je u osnovi bila prva. Ova knjiga je više intimistička i svojom formom. U njoj se unošenjem baroknih elemenata, jer šest poglavlja imitira strukturu barokne etide, hoće dobiti sinteza intimističkog, romantičkog, tragičnog, egzistencijalnog. Osnovna logika koja vodi priču je pretapanje, a to integracija baroknog stila apsolutno omogućava. Previše je politike bilo u našim svijestima i prva knjiga je u tom smislu bila antipolitična. U drugoj je, dakle, bilo više igre. Što se tiče FAK-a: čini se da ljudi imaju recepcijske barijere koje pokušavaju prevazići nekom vrstom klasifikacije i integracije u određene tokove. U osamdesetim i devedesetim imali smo zasićenost postmodernističkim diskursom, igrama riječi, da bismo se u ovo vrijeme vratili u pitku priču, u spoj realizma i naturalizma u kojem se zadržava namjera pričanja jedne priče, koja je možda i banalna, ali ima neuhvatljivu nit koja živi u svim likovima. Moja logika je logika života u jeziku, njegovog stalnog razvoja i ja nisam izabrao nekakav treći put, neku opreku koja bi bila zakonitost. To je bilo spontano i zato ne spadam u ta dva obrasca koja ste spomenuli: niti u ono naslijeđeno, ono što je dosad bilo, niti u aktuelni trenutak. Ono gdje vidim preklapanje svog djela sa nagradom, ne poredeći se ni u jednom trenutku sa čovjekom po kojem je ona nazvana i tim velikim djelom - jer su moji tekstovi još na početku i ja se još uvijek tražim - jeste stvaranje intimističkog svijeta koji biva kasnije razgrađen. Ta borba za razgrađivanje mitova bi mogao biti motiv mog pisanja. To nužno ne vodi većem optimizmu, ali možda podiže razinu svijesti.

DANI: Kako posmatrate ulogu pisca u svijetu u svjetlu činjenice da neki od njih poput, recimo, Hornbyja, Kureishija, Rushdieja, žive kao neke vrste pop-ikona? Je li to u određenom smislu devalvacija teksta s obzirom da je pisac najbolji kad sa svoje strane opaža svijet i na najbolji način bilježi ono što osjeti i vidi?

KOŠČEC: U vlastitoj sam svijesti demistificirao tu ulogu i položaj pisca. Sve što sam napisao bila je neka vrsta komentara, osvrta, refleksije na nešto što se dogodilo, bilo to intimno ili javno. U tom smislu ja ništa ne znam izmisliti i ne mogu tražiti uporište u nečemu izvan sebe. Iznimno cijenim pisce koji imaju intelekt i erudiciju, s jedne strane, dok s druge imaju inventivnost, živost u jeziku. Volim pisce koji ne pišu jednodimenzionalno, volim onu književnost koja hoće puno reći i ne želim biti pretenciozan kad spominjem one koji žele spojiti to visoko i nisko. Svijet vidim u mnogo dimenzija, čitanje, studiranje, opažanje, donijeli su eklekticizam kao pravu, osnovnu vrijednost. Nabokov i Celine su, recimo, neki od pisaca čije djelo smatram vrhuncima.

DANI: Otkud odluka da se u vremenu u kojem preovladavaju kratke forme, pogotovo u našim književnostima, bavite najzahtjevnijom formom za koju valja imati i talent i znanje i pisalački zanat?

KOŠČEC: Sukob između kratke i duge forme je tobožnji. To su dva različita načina funkcioniranja teksta i očekivanja od njega. Priča je mizanscenska i režirana je tako da se dođe do glavnog momenta u njoj. To je u osnovi primjerena forma vremenu u kojem živimo. Previše je informacija koje moramo zapamtiti, svijet je formatiran na to da se živi u jednom skučenijem, manjem obliku i formi koja brzo dolazi i prolazi. Namjerno sam se pripremio na drugi oblik funkcioniranja u kojem treba duže ostati s tim likovima o kojima priča i jeste. Roman je drukčiji, on pruža veće mogućnosti, ali više i traži. Pisanje romana zahtijeva život u kontinuitetu. Činjenica da kod nas profesionalnih pisaca jednostavno nema, određuje kratku formu kao dominantnu. Vjerujem u prostor u kojem se riječ ravnopravno može mjeriti sa drugim medijima koji nose uglavnom vizualne instant užitke, koje brzo ispiramo iz sebe. Širi prostor romana omogućuje da stvari funkcioniraju na više razina, na lirsko-meditativnom, dramaturškom, poetskom... Koliko je to pojedini romanopisac u stanju donijeti, to je ustvari glavno pitanje koje se tiče želje pisanja romana u sredini u kojoj se ta forma baš i ne cijeni previše, kako ste sugerirali.

 


Odluka za 20 minuta

Od 13 knjiga koje su bile nominirane za nagradu, po četiri romana bila su iz Srbije i Hrvatske, tri iz Crne Gore te dva iz BiH. I pored činjenice da je žiri svoju odluku predstavio kao apsolutno jednoglasnu, čini se da je borba iza zatvorenih vrata bila malo žešća nego što su to njegovi članovi - Enver Kazaz, Marko Vešović, Nedžad Ibrahimović, Sven Monnensland i Ivan Lovrenović - htjeli pokazati pred javnošću.

Žiri je, naime, saopćio da su zadnje konsultacije trajale samo dvadesetak minuta, a prije dolaska u Tuzlu za najveće favorite su važili po jedan srpski i hrvatski roman: Oproštajni dar Vladimira Tasića iz Beograda, trenutno emigranta u Kanadi, i Astaroth poznatog dramatičara i romanopisca Ive Brešana iz Šibenika.

Marko Vešović je na svoj način nadahnuto izložio razloge za izbor, koji je prije glasanja bio spreman, kako je rekao, "životom braniti": "Uvijek dosad kad sam bio član žirija za neku književnu nagradu, moji su favoriti propadali. Drago mi je da je ovaj put prošao neko za koga sam od početka smatrao da treba odnijeti nagradu. Kod ovakvih arbitriranja svi često zaboravljaju da je dar jezika osnovno sredstvo. Ovaj pisac to ima i to je osnov potencijala da bi neko bio veliki autor. Nadam se da će Koščec to biti."

Ivan Lovrenović je uručio nagradu i izjavio "da se radi o knjizi koja je sama sebe izabrala", ali da je "moglo biti i drugačije".

Preuzeto iz DANA