"Vi
novinari ste stvarno neizdrživi. Ne mogu vam reći ko
je pobijedio, to će se znati tek večeras... ", govori
u utorak oko podneva načelnik općine Tuzla Jasmin Imamović
braneći se od pitanja tipa: "A ko je, molim vas, taj
pisac što je dobio nagradu? Kako on izgleda?…",
i zapravo pokušavajući sakriti pravu dramu vezanu za dolazak
nagrađenog Marinka Koščeca, koji je jedva pronađen.
Pisac je, naime, vidno
umoran od svega i svačega, pokušao naći mir i utočište na
otoku Pagu, gdje je poveo samo sinčića. Nakon dramatične potrage
po Hrvatskoj, čovjek je brodom došao u Split, gdje ga je čekao
vozač, tako da je dvadesetak minuta prije početka ceremonije,
nimalo svečano obučen, ušao u Kristalnu dvoranu hotela "Tuzla".
Tu je primio pero i mastionicu, rad akademskog vajara Petra
Jelisića, zadržao se u Tuzli samo dva sata i vratio natrag
na more.
Njegov roman Netko drugi
je, po izboru žirija, čiji je predsjednik bio Ivan Lovrenović
(selektor iz BiH je bio Enver Kazaz, za Crnu Goru Andrej
Nikolaidis, za Hrvatsku Krešimir Bagić, a za Srbiju
Mihajlo Pantić), prije dva mjeseca "za dlaku"
izgubio medijski najeksponiraniju nagradu u Hrvatskoj, onu
zagrebačkog Jutarnjeg lista.
Živost u hodnicima i salama
hotela "Tuzla" definitivno je susrete Cum grano
salis svrstala među one književne događaje koji se na
karti ovdašnjih govornih područja neće moći zaobići. Jedan
od komentara pisca-veterana iz foyera hotela sasvim
dovoljno govori o atmosferi oko nagrade: "Čini mi
se da će ovim ljudima uspjeti da dostignu ono što je nekad
bila NIN-ova nagrada za najbolji roman." To je u
predratno vrijeme značilo da roman koji dobije nagradu zaista
jeste jedna od najboljih knjiga koje se te godine mogu pročitati
i, drugo da nagrađeni pisac stiže do neke vrste slave koja
mu može omogućiti da svoj rad nastavi u za pisanje lakšim
uvjetima.
I stvarno, kao da je bilo
vrijeme da se nagrada za roman vrati tamo gdje su se i pisali
najbolji radovi iz oblasti najzahtjevnije književne forme:
u Bosnu, zemlju čija se kultura najčešće od strane susjeda
neoprezno marginalizira. Čini se da je ova nagrada jedna od
stepenica koje vode sigurnom prevazilaženju te marginalizacije.
Marinko
Koščec, laureat |
|
Marinka Koščeca
čitalačka je publika upoznala prije dvije godine po
romanu Otok pod morem, objavljenom u izdanju
Feral Tribunea. Nagrađenu knjigu Netko drugi
književna kritika je ocijenila "intelektualnom
i pomalo hermetičnom prozom, koja od čitatelja zahtijeva
punu koncentraciju" |
DANI:
Čestitamo, prvi ste dobitnik Nagrade "Meša Selimović"
za najbolji roman. Je li pomalo neočekivano da mladi hrvatski
pisac ne dolazi iz redova tamošnjeg mainstreama,
bilo onog nacionalističkog oko Društva hrvatskih književnika,
bilo liberalnog FAK-a? Ko je zapravo taj Netko drugi
i koliko Vaša druga knjiga poetski "pliva" prema
Otoku pod morem?
KOŠČEC:
Hvala. U određenom smislu ova knjiga jeste nastavak
prve, i to prvenstveno sa nivoa ironije kao jedine od
sigurnih odbrana od vanjskog svijeta koji na moje likove
djeluje agresivno. Tu se radi o potrazi za nekakvom
vanjskom pozicijom iz koje bi se stvari mogle vidjeti
malo bolje, jasnije. To nije eskapizam i u prvom romanu
gledao sam u onaj svijet koji je rat iznjedrio, svijet
u kojem smo bez ili sa malo svoje krivice, morali živjeti.
U drugoj knjizi to nije krik i bijes kao u prvoj, ali
jeste potraga za nekim drugim identitetom, drukčijim
od onog koji je nametnut socijalnim okolnostima, genima,
biografskim detaljima ili nečim četvrtim. To traženje
koje u krajnjoj liniji ostaje nedokučivo jeste put prema
življenju svojih fantazija. Ova knjiga ne želi biti
samo knjiška, i nije komentar, kakva je u osnovi bila
prva. Ova knjiga je više intimistička i svojom formom.
U njoj se unošenjem baroknih elemenata, jer šest poglavlja
imitira strukturu barokne etide, hoće dobiti sinteza
intimističkog, romantičkog, tragičnog, egzistencijalnog.
Osnovna logika koja vodi priču je pretapanje, a to integracija
baroknog stila apsolutno omogućava. Previše je politike
bilo u našim svijestima i prva knjiga je u tom smislu
bila antipolitična. U drugoj je, dakle, bilo više igre.
Što se tiče FAK-a: čini se da ljudi imaju recepcijske
barijere koje pokušavaju prevazići nekom vrstom klasifikacije
i integracije u određene tokove. U osamdesetim i devedesetim
imali smo zasićenost postmodernističkim diskursom, igrama
riječi, da bismo se u ovo vrijeme vratili u pitku priču,
u spoj realizma i naturalizma u kojem se zadržava namjera
pričanja jedne priče, koja je možda i banalna, ali ima
neuhvatljivu nit koja živi u svim likovima. Moja logika
je logika života u jeziku, njegovog stalnog razvoja
i ja nisam izabrao nekakav treći put, neku opreku koja
bi bila zakonitost. To je bilo spontano i zato ne spadam
u ta dva obrasca koja ste spomenuli: niti u ono naslijeđeno,
ono što je dosad bilo, niti u aktuelni trenutak. Ono
gdje vidim preklapanje svog djela sa nagradom, ne poredeći
se ni u jednom trenutku sa čovjekom po kojem je ona
nazvana i tim velikim djelom - jer su moji tekstovi
još na početku i ja se još uvijek tražim - jeste stvaranje
intimističkog svijeta koji biva kasnije razgrađen. Ta
borba za razgrađivanje mitova bi mogao biti motiv mog
pisanja. To nužno ne vodi većem optimizmu, ali možda
podiže razinu svijesti.
DANI: Kako posmatrate
ulogu pisca u svijetu u svjetlu činjenice da neki od
njih poput, recimo, Hornbyja, Kureishija, Rushdieja,
žive kao neke vrste pop-ikona? Je li to u određenom
smislu devalvacija teksta s obzirom da je pisac najbolji
kad sa svoje strane opaža svijet i na najbolji način
bilježi ono što osjeti i vidi?
KOŠČEC: U
vlastitoj sam svijesti demistificirao tu ulogu i položaj
pisca. Sve što sam napisao bila je neka vrsta komentara,
osvrta, refleksije na nešto što se dogodilo, bilo to
intimno ili javno. U tom smislu ja ništa ne znam izmisliti
i ne mogu tražiti uporište u nečemu izvan sebe. Iznimno
cijenim pisce koji imaju intelekt i erudiciju, s jedne
strane, dok s druge imaju inventivnost, živost u jeziku.
Volim pisce koji ne pišu jednodimenzionalno, volim onu
književnost koja hoće puno reći i ne želim biti pretenciozan
kad spominjem one koji žele spojiti to visoko i nisko.
Svijet vidim u mnogo dimenzija, čitanje, studiranje,
opažanje, donijeli su eklekticizam kao pravu, osnovnu
vrijednost. Nabokov i Celine su, recimo,
neki od pisaca čije djelo smatram vrhuncima.
DANI: Otkud odluka
da se u vremenu u kojem preovladavaju kratke forme,
pogotovo u našim književnostima, bavite najzahtjevnijom
formom za koju valja imati i talent i znanje i pisalački
zanat?
KOŠČEC: Sukob
između kratke i duge forme je tobožnji. To su dva različita
načina funkcioniranja teksta i očekivanja od njega.
Priča je mizanscenska i režirana je tako da se dođe
do glavnog momenta u njoj. To je u osnovi primjerena
forma vremenu u kojem živimo. Previše je informacija
koje moramo zapamtiti, svijet je formatiran na to da
se živi u jednom skučenijem, manjem obliku i formi koja
brzo dolazi i prolazi. Namjerno sam se pripremio na
drugi oblik funkcioniranja u kojem treba duže ostati
s tim likovima o kojima priča i jeste. Roman je drukčiji,
on pruža veće mogućnosti, ali više i traži. Pisanje
romana zahtijeva život u kontinuitetu. Činjenica da
kod nas profesionalnih pisaca jednostavno nema, određuje
kratku formu kao dominantnu. Vjerujem u prostor u kojem
se riječ ravnopravno može mjeriti sa drugim medijima
koji nose uglavnom vizualne instant užitke, koje brzo
ispiramo iz sebe. Širi prostor romana omogućuje da stvari
funkcioniraju na više razina, na lirsko-meditativnom,
dramaturškom, poetskom... Koliko je to pojedini romanopisac
u stanju donijeti, to je ustvari glavno pitanje koje
se tiče želje pisanja romana u sredini u kojoj se ta
forma baš i ne cijeni previše, kako ste sugerirali.
|
|
Od
13 knjiga koje su bile nominirane za nagradu, po četiri
romana bila su iz Srbije i Hrvatske, tri iz Crne Gore
te dva iz BiH. I pored činjenice da je žiri svoju odluku
predstavio kao apsolutno jednoglasnu, čini se da je
borba iza zatvorenih vrata bila malo žešća nego što
su to njegovi članovi - Enver Kazaz, Marko Vešović,
Nedžad Ibrahimović, Sven Monnensland i
Ivan Lovrenović - htjeli pokazati pred javnošću.
Žiri je, naime, saopćio
da su zadnje konsultacije trajale samo dvadesetak minuta,
a prije dolaska u Tuzlu za najveće favorite su važili
po jedan srpski i hrvatski roman: Oproštajni dar
Vladimira Tasića iz Beograda, trenutno emigranta
u Kanadi, i Astaroth poznatog dramatičara i romanopisca
Ive Brešana iz Šibenika.
Marko Vešović je
na svoj način nadahnuto izložio razloge za izbor, koji
je prije glasanja bio spreman, kako je rekao, "životom
braniti": "Uvijek dosad kad sam bio član
žirija za neku književnu nagradu, moji su favoriti propadali.
Drago mi je da je ovaj put prošao neko za koga sam od
početka smatrao da treba odnijeti nagradu. Kod ovakvih
arbitriranja svi često zaboravljaju da je dar jezika
osnovno sredstvo. Ovaj pisac to ima i to je osnov potencijala
da bi neko bio veliki autor. Nadam se da će Koščec to
biti."
Ivan Lovrenović je
uručio nagradu i izjavio "da se radi o knjizi koja
je sama sebe izabrala", ali da je "moglo biti
i drugačije". |
|