staroj zgradi, pravo pa lijevo i sprat niže - kako to vole objasniti
radnici obezbjeđenja - dugi je hodnik presječen bijelim vratima.
Tu, u bolnici na Gradini, kako Tuzlaci zovu svoj, više od 20
godina star klinički centar, nastao upravo iz "stare zgrade",
sudaraju se dva svijeta. Do vrata, memljiv hodnik, nosnice para
težak miris isparenja, miris težak k´o sama bolest, bolesnici
čija se ublijedjela lica stapaju sa ispranim posteljinama tu
su još i kao dekor muke. Bolnica postaje lječilište kada posjetioci
u njoj ne osjećaju blagu vrtoglavicu od ustajalog zraka i kada
se u mimoilaženju sa ljudima u pidžamama ne sjete onog probadanja
u prsima od prije deset dana i ni ne pomisle da bi mogli biti
bolesni. Dok idemo pravo, lijevo i dolje, ne govorimo i kao
da mislimo isto. Otvaramo bijela, nova vrata. Pomjeraju se bez
šuma i jednako tiho zatvaraju. Iznad njih, oko crteža ljudskog
srca, piše: Univerzitetski klinički centar, Klinika za kardiovaskularne
bolesti.
 Ne
bi to trebalo biti nimalo prijatno mjesto. Tu se režu grudni
koševi, šire krvni sudovi, ljudsko se srce pojačava, iz ljudi
vire žice i cijevi, prsa im prekrivaju gaze… Iza bijelih
vrata svijet je onih što žele produžiti život, makar sve buduće
dane proveli među bijelim zidovima, brojeći vrijeme od doručka
do vizite. Pogrešno!!! Klinika za kardiovaskularne bolesti
u Tuzli evropski je relevantno lječilište, u kojem su doktori
samo tokom 2001. obavili 300 operacija na otvorenom srcu,
mjesto u kojem će nečiji najvažniji organ već u januaru "popraviti"
robot, bolnica gdje se desila prva bosanska operacija na otvorenom
srcu, centar u kojem će iduće godine biti obavljena prva transplantacija
srca!! I tu rijetki ostaju ležati duže od četiri dana!
Plava bolnica Priča o čudu
u Bosni počinje 1994, najgore ratne godine u Tuzli. Snage
UN-a tada na kraju grada otvaraju svoju, Plavu bolnicu, a
u grad iz Buffalla stiže kardiohirurg Jakob Berksland.
Njemu, u jednom razgovoru, tuzlanski ljekar Emir Kabil
predlaže da zajedno iskoriste novo lječilište i operišu povrijeđene
čuvare mira, stradale najčešće u saobraćajnim nesrećama i
civile iz kraja pretrpanog izbjeglicama i redovno bombardovanog
četničkim granatama. Saradnja između dvojice doktora postaje
sve češća i Emir Kabil pokušava naći spas za desetak bolesnika
čije je srce pravilo zadnje otkucaje. "Hajdemo pokušati
napraviti nešto ovdje", predlaže Berksland. I niko, iskren
je doc. dr. Emir Kabil, sadašnji šef Kardiovaskularne hirurgije,
tada nije ni pomislio na mogućnost stvaranja savremene bolnice
za bolesti srca.
Godinu dana kasnije, planinskim
putevima, dva mlada tuzlanska ljekara i tri medicinske sestre,
nakon 48 sati dovijanja, stižu u Split i odatle odlaze na
šestomjesečno usavršavanje u Buffallo.
"Negdje 1995, kada
je već bilo jasno da će američke trupe doći u BiH, došao sam
do informacije da postoji mogućnost povezivanja neke institucije
iz Buffalla sa kliničkim centrom ovdje. Mi smo aplicirali
za to, lobirali uz pomoć nekih ljudi iz Buffalla. I 1996.
dobijamo grant od dva miliona dolara. Naravno, tada je Bosna
bila jako aktuelna u svijetu, a nama Hillary Clinton postaje
sponzor projekta", kaže dr. Kabil, prisjećajući se
početaka, dok razgovaramo u njegovom uredu iz kojeg rijetko
kada izađe prije nego što obavi i posljednju vizitu, navečer
u osam sati.
Zahvaljujući američkoj
pomoći, iz Tuzle je na usavršavanje u SAD otišlo preko 100
ljudi, među njima 20 ljekara, najbližih saradnika našeg sagovornika.
Dvije godine poslije prvog susreta sa bivšom prvom damom SAD-a,
Amerikanci su dobili novi prijedlog: otvaranje kardiovaskularne
klinike u Tuzli. I uslove! Dr. Kabil, tada šef opće hirurgije,
traži pomoć u stvaranju klinike koja će biti menadžerski i
finansijski neovisna. Septembra 1998, u Tuzli je obavljena
prva operacija na otvorenom srcu u historiji Bosne i Hercegovine.
Prethodili su joj nešto manje složeni zahvati obavljeni od
dvojice vrsnih tuzlanskih kardiologa dr. Merića i dr.
Terzića. Do danas, tim dr. Kabila preko 700 puta je operirao
otvorena srca, uz - s obzirom na složenost intervencija i
svjetska iskustva - mali postotak smrtnosti pacijenata od
2,2 posto.
Muzej uspjeha Od ulaska
u povijest, tuzlanska je klinika osavremenjena, očekuje se
preseljenje u novu zgradu - u kojoj će biti i muzej sa prvim
uređajima sa kojima su Tuzlaci krenuli - ljekarski timovi
su usavršeni, bolnica kompjuterizirana, predstavljena na internetu,
jutarnji se sastanci održavaju na engleskom jeziku, a među
čuvarima srca sada ponovo radi i dr. Berksland, od prije nekoliko
mjeseci rezident najvećeg grada u sjeveroistočnoj Bosni. Sve
što je usporavalo ili kompliciralo rad ovoga lječilišta, promijenjeno
je: laboratorijski nalazi do ljekarskih stolova sada stižu
za rekordno kratko vrijeme, postoperativni proces prati se
na monitorima, kako u sobama pacijenata, tako i na centralnom
računaru, historije bolesti bilježe se na CD-e, operacije
snimaju digitalnom kamerom, a ljekari imaju otvorene linije
sa kolegama koji su im proslijedili pacijente. I sve je to,
još uvijek, na pragu od idealnog, ali i svjetlosnu godinu
ispred većine zdravstvenih institucija u bivšoj Jugoslaviji.
Koliko laiku sve izgledalo
čudno i nerazumljivo, jednako nerazumljivo kao fakat da u
Tuzli operirani pacijenti već dan nakon intervencije šetaju
hodnicima, toliko je očita potpuna demistifikacija i ljekarskog
posla i odnosa sa pacijentima. "Mogu ja dati 500 intervjua,
ali oni ne znače ništa ukoliko je ova bolnica prazna, ukoliko
liječenje ne uspije, a pacijenti ne pokažu zadovoljstvo onim
što su dobili za svoj novac. Kardiohirurgija je skupa disciplina,
pa iako su naše cijene još uvijek najniže u Evropi, pacijent
mora imati kraljevski status, jer mi zapravo ovisimo od njega.
Medicina, naravno u mjeri u kojoj se to ne kosi sa njenom
humanom misijom, jeste tržišna grana i prema tim pravilima
se moramo ponašati", kaže doktor Kabil dok se spremamo
za obilazak bolesničkih soba. Na vratima prve dočekuje nas
starija žena, operirana pet dana prije, pitanjem upućenim
menadžeru u bijelom: "Šefe, je l´ de, ja ću sutra
kući?" "Vidjet ćemo", odgovara dr.
Kabil pacijentici koja izgleda kao da su joj vadili zub, a
ne otvarali prsa.
 Njen
susjed, tridesetdvogodišnji Ibrahim Šljivić, čeka isto:
otpusno pismo. Kada ovaj broj Dana bude u prodaji,
on će vjerovatno biti kod kuće i razmišljati o novom poslu,
jer u starom je prepoznao jedan od uzročnika bolesti. "Ma,
ja sam bio muzičar…", odgovara na pitanje o povijesti
bolesti, a dr. Kabil ga prekida: "E, to ti je sigurno
od muzike." "Ma, nije, volio sam ja i masno, najviše
bubrežnjak, a i pušio sam."
Koha za dobro jutro Ne
liječe se u Tuzli samo građani tog dijela BiH, pa ni ostatka
države. Sve je tu više pacijenata iz Makedonije, Crne Gore
i naročito s Kosova. Sefer Saramati vlasnik je televizijske
stanice u Prizrenu koga su srčane muke umalo natjerale u Istanbul,
gdje su se donedavno liječili Kosovari. "U Prizren
je udata jedna Bosanka i ona je operisana u Tuzli. Poslije
nje, tu je bio i jedan moj rođak i vidio sam da je po povratku
sve radio kao da nikada nije imao problema. Tada sam i ja
odlučio doći ovdje."
Pored sve većeg broja pacijenata
s Kosova, tuzlanska će bolnica uskoro ugostiti i nekoliko
ljekara iz tog kraja, tačnije iz prištinske bolnice, koji
će učiti i zajedno s bosanskim hirurzima liječiti svoje sunarodnjake.
One koji će izgovoriti rečenicu u kojoj dr. Kabil pronalazi
priznanje uspjeha: "Oni u Tuzli nisu loši."
Međutim, "oni u Tuzli"
ne da nisu loši, već daleko od toga. Više nego dobri. U toj
se bolnici nastaloj za tri godine vodi računa i o stvarima
koje rijetko gdje i rijetko kome padaju na pamet. Ne samo
da je procedura pojednostavljena, usluga profesionalna, ljekari
dostupni i nimalo bezobrazni, već svakoga jutra, naprimjer,
na adresu Trnovac bb stižu dnevni listovi na svim pismima
i jezicima, od zagrebačkog Jutarnjeg lista do prištinske
Koha Ditore. I naravno, prosljeđuju se pacijentima
bez ikakve nadoknade.
I još je bezbroj takvih
detalja koji jednu bolnicu odvajaju od bosanskog prosjeka,
kako se užas još može zvati. Dežurno osoblje i ne pomišlja
spavati po praznim bolesničkim krevetima, prvi uposlenici
stižu već u šest ujutru, niko i nikada ne isključuje telefon
i nikoga se ne može podmititi. Tim dr. Kabila, kako on kaže,
ne radi za njemačke ili američke plate, ali jesu adekvatno
nagrađeni za svoj profesionalizam i kvalitet. Efikasnost jednostavnog
principa u Tuzli je jasno vidljiva. Kao što je vidljiva ispravnost
teze da kolektivizam ubija i motiviranost i kreativnost. Dokazuje
to već prva fleka od vlage na zidu za vanjske strane vrata
Kardiovaskularne hirurgije. Nije okrečena, jer se čeka da
svi kažu kako se može uraditi nešto tako prosto i tako važno.
|