Skromno, gotovo stidljivo, ali sa zamjetnim uzbuđenjem kojeg
čine događaji natopljeni izvjesnom dozom dugo potiskivanog
građanskog kulturnog ekskluziviteta, obilježena je nedavno
u foajeu tuzlanskog Narodnog pozorišta dvadeseta godišnjica
od smrti slikara Mensura Meme Derviševića. Bilo je
to veče, za kulturnu historiju Tuzle, vrlo značajnog podsjećanja
na prerano preminulog umjetnika čije je likovno djelovanje
ostavilo znatnog traga kako u lokalnom umjetničkom iskustvu
i specifičnoj urbanoj mitologiji, tako i u razuđenom mozaiku
bosanskohercegovačkog likovnog moderniteta, gotovo nepoznatog
mladim generacijama.
Uz nadahnuto, na momente
vrlo dirljivo evociranje uspomena od strane umjetnikovih bliskih
prijatelja, veče je upotpunjeno iznimno zanimljivom izložbom
crteža slikara Mevludina Ekmečića, koji je u rasponu
od tri i po decenije spontano i u posebnim prilikama portretirao
Derviševića, svog dugogodišnjeg bliskog prijatelja i saradnika
na mnogim projektima koji su kroz dugi niz godina činili okosnicu
likovnog života Tuzle.
Brdo
- svijet Upravo likovna publika okupljena oko ovog
događaja, gotovo ista ona što je svih tih decenija participirala
u rečenom likovnom životu, ostala je, po svemu sudeći, gotovo
jedini istinski svjedok i baštinik bogate, ali u protekloj
deceniji često zapostavljane likovne tradicije i kulturne
građanske samosvijesti, čiji je Memo Dervišević bitan segment.
Kako zbog svog umjetničkog opusa, tako i zbog zanimljivog
i sadržajnog života izuzetno obrazovanog i polemičnog intelektualca
nemirna duha, strasnog zaljubljenika u putovanja, bosanski
krajolik natopljen folklornom tradicijom i Tuzlu, u koju se
trajno nastanjuje nakon završene beogradske Akademije likovnih
umjetnosti i specijalke za freskoslikarstvo i mozaik kod profesora
Mila Milunovića (1954), te kratke sarajevske epizode
(1955-1958), u kojoj mu 1957. prvu samostalnu izložbu otvara
Tuzlak, književnik Meša Selimović.
Šta je tog svjetskog putnika,
poliglotu i putopisca navelo da se nastani u ovom gradu, teško
je sa sigurnošću reći, ali je u svakom slučaju izvjesno da
je upravo u ovom gradu, takvom kakav jeste, odnosno kakav
je tada bio, umjetnik našao utočište za svoj kosmopolitski
duh i raskošan slikarski dar. Upravo se tu, na jednom važnom
toposu tuzlanske urbane mitologije, nastavlja, bolje reći,
na inspirativan način razvija jedna važna tipično tuzlanska
kulturna tradicija. Riječ je o momentu kada Dervišević šezdesetih
godina prošlog stoljeća, nakon jednog od brojnih slikarskih
izleta u potrazi za pejzažnim motivom, odlučuje da gradi atelje
na Kicelju, legendarnom brdu iznad Tuzle sa rudnikom soli
u podnožju zbog čije je eksploatacije grad već podobro potonuo.
Gradnja je trajala dugo, naporno, sa mnogim pauzama zbog materijalnih
razloga, ali upornost se isplatila jer se sa Kicelja, mjesta
na kojem je atelje, pruža najljepši pogled na grad.
Nije slučajno, barem kako
legenda i jedna stara tuzlanska pjesma kažu, Omer-paša
Latas, gušeći bunu u tuzlanskom kraju, izabrao upravo
ovo mjesto da razapne svoje čadore i odatle izdaje naredbe
svojoj vojsci, guji što je opasala Donju Tuzlu.
Dervišević je ovoj temi posvetio mozaik postavljen u jednoj
od sala hotela Bristol u Tuzli.
Drugi dio ove priče o nastanjivanju
Kicelja i važnosti tog čina za lokalnu kulturnu historiju
leži u tome što ovo brdo, kako arheološke indicije navode,
očito topografski važno za mnoge ranije civilizacije, nadvisuje
jednu ulicu bitnu za likovnu tradiciju grada. Riječ je o ulici
koju mnogi Tuzlaci, uprkos nedavnom preimenovanju, i danas
nazivaju Šesta bosanska, po istoimenoj proleterskoj brigadi
koja je, učestvujući u oslobađanju grada, spustivši se preko
Kicelja, njome umarširala u Tuzlu, tada, 1943, najveći oslobođeni
grad u porobljenoj Europi.
I
bi monarhija U toj ulici, nekada, u vrijeme Otomanskog
carstva, mahali Sagragdžije Murge, a u vrijeme do Drugog rata
Konjaničkoj, blizu Zapadnog logora, te u obližnjoj Capardijevoj
ulici, oko Pazara, započela je sto godina duga tradicija onoga
što se u modernom smislu tog pojma naziva umjetnički život
u Tuzli, a što je na neki način vezano i za početke modernog
slikarstva u Bosni i Hercegovini.
U prvoj deceniji prošlog
vijeka ovdje se nastanilo brojno strano stanovništvo iz raznih
krajeva Monarhije. Do uspostavljanja formativnog jezgra likovne
umjetnosti u kulturno nerazvijenoj sredini dolazi sa osnivanjem
Gimnazije, čija se veleljepna zgrada nalazila blizu ove ulice,
a izgradili su je 1904. lokalni majstori Cordignano i Candotti.
Potonji je i stanovao u Konjaničkoj, u vili što ju je sam
izgradio i koja i danas postoji, za razliku od Gimnazije srušene
zbog tonjenja.
Austro-Ugarska kroz nastavu
crtanja prenosi na mlade osnovne pojmove tada savremene likovne
umjetnosti, a kroz figuru nastavnika crtanja, što je obično
bio neki značajniji umjetnik iz Bosne i Hercegovine, kulturna
sredina se upoznaje sa ovom novom profesijom i njenim značenjima
za duhovni život. Zahvaljujući zanimljivim umjetničkim ličnostima
- kao što su bili Todor Švrakić, Sava Popović Ivanov
i Mihailo Timčišin - već u prvim decenijama prošlog
vijeka nastava crtanja postaje za tuzlansku omladinu vrlo
atraktivan način izražavanja. Formiraju se prve amaterske
likovne grupe, a slikanje u prirodi, po okolici Tuzle, često
na obližnjem živopisnom Kicelju i po mahalama, postaje česta
pojava opserviranja, estetskog doživljavanja i vizuelnog promišljanja
svijeta oko sebe. Likovna se umjetnost tako na širi način
socijalizira i u onim društvenim slojevima koji nisu imali
kulturnih i umjetničkih tradicija.
Talentovaniji i ambiciozniji
učenici okupljaju se sve češće oko svojih profesora, brže
ulaze u likovnu problematiku, a neki u ovoj djelatnosti vide
i svoju buduću profesiju: umjetnost se polako udomaćuje u
kulturni milje provincije, inače tradicionalno nesklone individualnom
duhovnom izražavanju i neobičnom stilu života koji prati ovu,
u nomenklaturi zanimanja, novu profesiju.
Pojmovnik
velikana Likovna umjetnost je vremenom u ovoj ulici,
u tom bogatom prostornom i multikulturalnom supstratu, po
dometima svojih protagonista postala najvredniji dio kulture
ovoga grada, iz kojeg su inače ponikli i Đorđe Mihajlović,
prvi školovani bosanskohercegovački slikar (studirao na čuvenoj
minhenskoj Likovnoj akademiji), i Adela Ber-Vukić,
prva školovana bh. umjetnica (završila Akademiju u Beču).
Mozaik Mensura Derviševića
|
Od najstarijeg, Kristiana
Krekovića, školovanog u Beču i Parizu, koji je svoj raskošni
talenat pokazivao po Austriji, Francuskoj, Italiji, bio dvorski
slikar dinastije Karađorđević, nacionalna umjetnička veličina
u Peruu, da bi u Palma de Mallorci doživio da mu španska
kraljica 1963. otvori Muzej Krekovic sa radovima na temu života
Inka; preko Franje Ledera, prvog i najpoznatijeg tuzlanskog
vajara čije skulpture u prostorima grada čine nezaobilazni
dio urbane slike; znamenitog meksičkog slikara Haima Jamesa
Pinte, koji je, živeći u toj zemlji, radio murale
sa čuvenim Sikeirosom; pa sve do mladih slikara i dizajnera
Zdravka Novaka, neobičnog talenta Mufida Omazića,
strip crtača Muharema Tursunovića, vajara Pere Jelisića,
slikara Fuada Kasumovića, Mustafe Kozarića,
Aleksandre Kučanski-Durmanović i Edina Derviševića
- prenosila se decenijama u ovoj ulici ljubav prema
likovnoj umjetnosti. Tu blizu, svoje su djetinjstvo proveli
braća Krsto i Željko Hegedušić, značajna
imena hrvatske moderne umjetnosti.
Dane najranije mladosti
ovdje su u igri po obližnjim mahalama i dvorištima proveli
i braća Norbert i Walter Neugebauer, pioniri
jugoslavenskog stripa i jedni od utemeljitelja čuvene zagrebačke
škole crtanog filma. Veliku karijeru su kasnije ostvarili
u Njemačkoj radeći na poslovima animiranog reklamnog filma.
Mnogi od ovih umjetnika
su rođeni u ovoj ulici, neki su živjeli izvjesno vrijeme,
a neki žive i rade ovdje još i danas. Zajedno sa brojnim raseljenim
stanovnicima i onim koji uprkos tonjenju uporno odolijevaju
preseljenju u neki sigurniji dio grada, umjetnici iz ove ulice
sastaju se svake godine u isto vrijeme da evociraju uspomene
na zajednički život i da se prisjete bogate umjetničke tradicije.
Iz jednog takvog susreta potekla je inicijativa da sokak u
kome je živio Kristian Kreković ponese ime ovog znamenitog
slikara.
Proistekla je iz toga 1999.
godine i izložba pod nazivom Slikari iz male ulice,
na kojoj su predstavljeni svi umjetnici koji su živjeli u
ovom dijelu Tuzle. Također, postoji i inicijativa da sokak
koji vodi do ateljea Mensura Derviševića ponese ime ovog zaljubljnika
u Kicelj, brdo iznad svih svjetova, kako je jednom
prilikom ovaj toponim opisao književnik Nijaz Alispahić.
Tuzla
Open Space Prošloga ljeta lokalni umjetnici okupljeni
oko urbanog projekta Tuzla Open Space, postavili
su na ovom brdu Crni kvadrat na bijeloj podlozi
Kazimira Maljeviča u veličini od skoro 1.000 kvadratnih
metara. Vidljiva iz skoro svih dijelova grada, ova likovna
intervencija u urbanom prostoru trebala je da podsjeti na
značaj ulice ispod znamenitog brda i da na tom fonu još jednom
ukaže na veliku ekološku katastrofu koja je decenijama nastajala
u ovom gradu zbog eksploatacije soli i uglja. Izabravši upravo
ovu sliku, koja u modernoj umjetnosti predstavlja nulti
stepen razvoja jezika slikarske umjetnosti, i na određeni
način kraj jedne epohe, umjetnička poruka tuzlanskih likovnjaka
je ukazivala na činjenicu da je došao kraj epohe bjesomučnog
eksploatiranja prirode i uništavanja urbanog bića grada.
Od početka ovog vijeka
počinje epoha kreativnog pristupa razvoju ovog grada, sa upotrebom
pameti i novih tehnologija. U tom smislu je umjetničko iskustvo
ulice Šeste bosanske i njene likovne tradicije dobar putokaz
za grad koji je zbog zastarjelog razmišljanja o ekonomiji
izgubio svoje urbano biće.
|