TUZLA - TUZLARIJE NET
       
Utorak 19.3.2024       
Tuzlarije
Tuzlarije
Tuzlarije
Tuzlarije
    
Tuzlarije
  
Tuzlarije - slike, priče... 
Vijesti 
Tuzlanke i Tuzlaci 
Naše bebe 

Tuzlanski dosje 
Info Servis 
Mapa Tuzle 
Vremenska prognoza 
Kulturologija 
Sportarije 

Bilten rada Općine Tuzla 
Tuzla u slikama 
Baza slika 
Vremeplov 
Stare slike pričaju 
Mali oglasi 
Tuzlanska ikona - Meša 
Znanjem protiv droge 
Kapija (25.05.1995.) 
Srebrenica (1995-2006) 


Top vijesti 
Vijesti iz minute u minutu 
Vijesti domaćih medija 
Foto priče 
Dosjei 
Feljtoni 

Tuzlarije Forum 
Tuzlarije Chat 
Ankete 
Čestitke-želje-pozdravi 

Zanimljivosti 
Showbusiness 
Taze vicevi 
Neobične fotke 
Horoskop 
Web igrice 

Erotske zanimljivosti 
Djevojka dana 
Momak dana 
 

Kursna lista 
Telefonski imenik FBiH 
Zakoni 
TV programi 
 

Vizitke 
Marketing 




Čavrljajte uživo
Users in Chat
TUZLARIJE CHAT



Rezultati

STARE ANKETE

KAPIJA

25-05-1995





SVAŠTARIJE

Rasprava u kojoj sudjeluju milijuni ljudi: Ima li na svijetu više kotača ili vrata?

Ovo je tekst ukrajinske pjesme koja je danima na vrhu kladionica Eurosonga

Putinov dvojnik na mukama: "Bojim se za svoju sigurnost. Što ako me netko napadne?"

VIDEO Rus se lancima zavezao za vrata McDonald´sa i vikao: Zatvaranje je čin nasilja"Zapeo je za oko i Batmanu"

Konstrakti hakirali profile na društvenim mrežama: "Možda je tako i bolje"

Glumačke face se zamjerile gledateljima: "Ovo je orgijanje woke elite"

Ukrajinka i Rus zajedno pobjegli u Mađarsku: "Prohodali smo dva tjedna prije rata"

Samsung Galaxy S22 serija: Saznajte po čemu se ističu ovi pametni telefoni"Vi ste studentica? Sigurno ne ispuštate knjigu iz ruku""Moj prijatelj Krist"

Trebali su doći u Zagreb: Ruski bend objavio antiratnu pjesmu, pjevač im uhićen"Vrijeme leti kad se zabavljaš"

Favoriti su na Eurosongu, no vremena za vježbanje nemaju. Brane svoju zemlju u ratu

Bivši prvak Formule 1 oženio Playboyevu zečicu, pojavile se fotke sa slavlja

Warner Bros. napravio veliku rošadu svojih najvećih hitova

Jeste li skužili detalj u plesu Domenice i Alana koji je nasmijao gledatelje?

Ljubav Igora Mandića i njegove Slavice: "Bio sam podstanar kod njene mame"

Prosidba princa Charlesa nije bila romantična: "Odveo je Dianu u dječju sobu..."

Draško Stanivuković joj nije došao na rođendan pa prešla u stranku Milorada Dodika

Kontakt mail
[email protected]

Tuzla: Identitet grada i odnos prema Sarajevu

Čaršija koja ne podnosi kvalitet

Redakcija magazina "Dani" upriličila je u Tuzli okrugli sto na temu: Identitet Tuzle, odnos prema Sarajevu i budućnost grada. Učestvovali su: publicista Fatmir Alispahić, likovni kritičar Aleksandar Adamović, univerzitetski profesor i novi ambasador BiH pri Ujedinjenim narodima Mirza Kušljugić, glumac i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti Emir Hadžihafizbegović, te nekadašnji sarajevski RTV voditelj, a sada rezident Tuzle Zoran Kapetanović. Moderatori su bili Senad Pećanin, Ahmed Burić i Emir Imamović. Višesatni razgovor osvijetlio je novu poziciju nekadašnjeg industrijskog centra, donio zanimljive osvrte na prošlost grada koji bi se najprije mogao hvaliti svojim umjetnicima i sportistima, ali i aktuelizirao bolno bosansko pitanje o nepriznavanju kvaliteta i uspjeha



Učesnici i moderatori okruglog stola

DANI: Možemo li na početku razgovora definirati identitet Tuzle, uporediti ga sa predratnim i pokušati nabrojati najveće izazove sa kojima se Tuzla danas susreće?

ALISPAHIĆ: Mislim da je identitet Tuzle, u odnosu na sve druge gradove, doživio ponajmanji potres - ako se pravi usporedba identiteta i bića Tuzle od prije rata i bića Tuzle poslije. Razloge za to vidim u tuzlanskoj političkoj opciji koja je bila srodna multietničkom biću Bosne. U svim bh. gradovima je živjelo to biće prije rata, ali je razbucano nasilnim prekrajanjem. Budući da smatram da je postojanje nacionalnih stranaka inkompatibilno političkom postojanju BiH, jer BiH ne može opstati na principu nacionalnih stranaka i na principu nacionalne vlasti, mislim da je tuzlanska politička opcija koja je podržavala multietnički duh i identitet grada umnogome doprinijela tome da se sačuvaju osnovne premise tog bh. identiteta u Tuzli. Kada govorimo o tome, mora se napraviti razlika između onoga što je bila ta politička opcija u najtežim ratnim vremenima, kad je bilo nasrtaja na biće Tuzle od SDA ekstremista do Zmaja od Bosne itd., i onoga što je ta opcija mogla učiniti a nije, i onoga što su učinili građani Tuzle organizirajući se u Forum građana Tuzle, koji je bio jedina artikulacija društvene i političke zaštite. Znamo da je Tuzla dobila brojne nagrade za ljudska prava, da je predstavljana kao povijesno pravilo Bosne i Hercegovine kome se valja vratiti; međutim, ja se plašim da današnji aktuelni trenutak Tuzle svjedoči o tome da je Tuzla brzo sagorjela u toj vatri i da se u političkom smislu nije mogao naći adekvatan odgovor u političkoj strukturi u odnosu na teret i obaveze koje je Tuzla ponijela time što joj je dato da bude jedna vrsta perjanice u vezi sa demokratskim promjenama. To što je Tuzla sačuvala u toku rata, to se posljednjih godina, a posebno posljednje godine, rapidno ruši i rasipa. Ugušen je demokratski dijalog, u Tuzli ne postoji kritički stav spram nekih negativnih promjena u samoj vlasti i političkoj strukturi, koje su, po mom sudu, identične pojavama nepotizma i korupcije, protiv kojih smo se borili kada je riječ o vladavini SDA. Sada u kantonu imamo vlast koja je multietnička, dok u samom mehanizmu funkcioniranja i načinu vladavine te vlasti žive isti oni obrasci koji su živjeli u doba SDA i HDZ-a.

KUŠLJUGIĆ: U Tuzli je postojala izvrsna unutrašnja energija i jedan pozitivni naboj do `96. godine, i uistinu je ovaj grad bio simbol po svim parametrima. Od `96. Tuzla ima stagnaciju na ekonomskom i socijalnom polju. Ono što je objektivno bilo za očekivati iz te pozitivne energije nakon rata, nije se desilo. Razlozi se mogu tražiti na više načina, ali su najbolji pokazatelj parametri postavljeni u odnosu na neku referentnu tačku. Ovaj kanton, a samim tim i centar kantona, ima 50 posto svih prognanih u Federaciji BiH: sav socijalni teret je pao na budžet ovog kantona. Ovo je jedini kanton u BiH koji ima veći broj stanovnika po kvadratnom kilometru nego `91. godine. Kada su došli do izražaja neki socijalni faktori, ekonomska struktura to jednostavno nije izdržala i mi imamo svakodnevne socijalne probleme. Slažem se da je u Tuzli prisutna jedna faza sagorijevanja i da, po mnogim parametrima, ovdje dolazi do zastoja, a očekivalo se da se ide naprijed. Pojedinačni uspjesi koji se događaju oko nas nisu stvar sistema, nego incidenta.

DANI: Ima li Tuzla referentnu tačku, odnosno da li je to Sarajevo, ili regija, ili?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Početak ovog razgovora govori o tome koliko je ovo frustrirano političko podneblje i frustriran politički ambijent. Na pitanje šta je tuzlanski identitet, dobili smo dva odgovora fokusirana prema politici. I zaista, politika se toliko transponirala u naše živote, i obrnuto - mi u nju, da na ovim prostorima biti apolitičan znači biti glup, biti kukavica, biti oportun... Politika jeste zapravo ona kulturna tačka iz koje se disperzira sve, od cijene zubne paste do Sidranove drame U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce. Mislim da je nemoguće politiku distancirati od normalnog ljudskog života ovdje. U civiliziranim zemljama, što mi još uvijek nismo, kada padaju političke odluke u Kopenhagenu, Oslu ili Münchenu, onda najgore što se ondašnjim žiteljima može desiti jeste veća cijena paradajza ili zabrana pecanja na vještačkim jezerima oko Malmöa subotom od tri do pet. Kada se na ovim područjima, i lijevo i desno od Bosne, donose političke odluke, onda uglavnom iz bošnjačkih vratova šiklja krv, pomjeraju se cijeli narodi i ruši se sve što miriše na islam. U toj konstelaciji odnosa biti apolitičan znači biti potpuno izmješten iz životnog ambijenta i utoliko je značajno spomenuti politiku kada je Tuzla u pitanju: ja se ne bih složio sa Fatmirom da je u toku rata bilo nekakve esdeaovske presije naspram ovdašnjeg života, jer je SDA ovdje bila potpuno u ilegali. Ona jeste vladala na kantonu, ali u Tuzli se znalo ko je šef parade - bili su to tadašnji reformisti i sadašnji SDP. Da bi se objasnio i politički i kulturološki background Tuzle, mora se malo u pomoć pozvati historija: Tuzla je paradigma socijalnog radničkog pokreta, od Keroševića, koji se rasporio poslije Husinske bune, pa do rudarske tragedije 80-ih godina, kada je poginulo 180 rudara; Tuzla je personifikacija jednog rigidnog boljševičkog sistema, jedne konzervirane boljševičke svijesti koja svoja uporišta ima i u kulturi, i u sportu, i u zdravstvu. Potpuno se slažem sa Mirzom da su individualne energije ono što je identitet Tuzle, individualne energije Emira Kabila, Asima Horozića, Jasmina Hukića, Damira Mulaomerovića, Damira Mršića, tu bih spomenuo i svoju malenkost. Želim da ne personaliziram stvar, ali valjalo je iz Tuzle biti na vrhu neke glumačke piramide a ne biti blizu Avaza, državne televizije, Radija M, pa doći i prodati 11.000 karata u Sarajevu, što je uspjeh kakav nije postigao niti jedan moj kolega u BiH. Evo, koristim priliku da kažem da ste vi jedina novina koja je dvije stranice posvetila mojoj predstavi i da niti jedno slovo nije napisano ni u jednim drugim novinama, a ja sam izbrojao da je o predstavi U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce izašlo oko 200 tekstova za tri mjeseca. Ne bih više o svojoj predstavi. Pogledajte vi ova imena: Meša Selimović, Ismet Mujezinović, Derviš Sušić, Franjo Leder, Memo Dervišević... Slijedi sport: Svjetlana Kitić - rođena Tuzlanka i najbolja rukometašica svijeta, Mirza Delibašić - svjetski košarkaš, Marijan Beneš - svjetski bokser, Raza Mujanović, Zlatan Saračević Glumci: Merima Isaković, Vlado Kerošević, pokojni Slobodan Đurić, pa moja malenkost. Tu su scenarista Ranko Borić i Mirjana Zoranović, pa pjevači: Nedžad Salković, Zekerijah Smajić, Avdo Vrabac... To zorno govori da je ovo grad pun individualnih energija, ali ovdje ne postoji sistem, kako u kulturi tako i u privredi, zdravstvu ili bilo kojem segmentu. Mislim da je u zemlji koja se sa punim rezervoarom golfa obiđe za 24 sata, podjela na Bišćane, Tuzlake, Mostarce i Sandžaklije neka vrsta specijalnog rata koja nam se nameće. Ja mogu biti ljut na Mehu Obradovića koji pokaže srednji prst cijelom stadionu na utakmici Sarajevo - Sloboda, ili na odliv para iz PTT-a i Elektroprivrede, ali ne mogu biti ljut na neke male obične ljude u Sarajevu. Sukob Sarajevo - Tuzla ima uporište u politici, ali je to, po meni, sukob autizma i altruizma. Sarajevo je jedan autistički grad i oni su - političari a ne obični ljudi - napravili državu od Stupske petlje do Kobilje Glave, tako nijedna pozorišna predstava godinama nije izašla iz Sarajeva, dok u drugom slučaju vlada altruizam. Mislim da su najugroženija vrsta ponekad domicilni Tuzlaci, dok oni koji su došli u Tuzlu jako dobro profitiraju. Ovo može biti kontra onome što sam maloprije rekao o tome da su meni dragi svi ljudi i da mene uopće ne interesuje nečije porijeklo, ali Tuzla se stvarno bezgranično podaje određenim tipovima koji poslije rovare preko Tuzle. I mislim da je potpuno pogrešan taj termin provincija; za mene provincija postoji kao geografski, a ne kao duhovni pojam: Tolstoj je na poljani gdje imaju tri drveta i dvije kuće napisao Rat i mir. Možeš papka smjestiti u po Pariza, on će i dalje ostati papak. Ja sam pragmatičan čovjek i volim na primjerima da pokazujem neke stvari: jedna naša dnevna novina osvane sa velikom slikom Zdravka Čolića koji izlazi iz Hitne pomoći poslije pijanstva u "Mažestiku", dok imamo jednu malu sliku jedne od poplava u Tuzli, koja je ravna zemljotresu u Crnoj Gori, a ta se vijest u svim novinama, pa i u novinama iz kojih vi dolazite, potpuno minimizira. Dakle, 8.000 ljudi je pod vedrim nebom, ljudi zaustavljaju klizišta, a infuzija Zdravka Čolića je u tom trenutku važnija. No, za mnoge stvari koje se dešavaju je kriva sama Tuzla. Nije Sarajevo krivo što Tuzla nema niti jedno kino, nije Sarajevo krivo što Tuzla nema bazena, nije Sarajevo krivo što 40.000 umjetničkih eksponata u Muzeju istočne Bosne trune u podrumima... Ja želim da imam svoj glavni grad, meni je Sarajevo potrebno kao glavni grad, mislim da Sarajevo jeste funkcionalna tačka iz koje se treba disperzirati neka intelektualna i ne znam kakva druga energija, ali također mislim da se za svoj identitet i za mjesto u BiH ovi ostali gradovi moraju sami izboriti.

DANI: Dolazimo do često pominjanog animoziteta između Tuzle i Sarajeva. Bilo bi dobro da Zoran Kapetanović, kao neko ko je dugo živio u Sarajevu prije nego se preselio u Tuzlu, prvo ocijeni da li takvo što postoji, na kojem nivou, i ima li opasnosti od te pojave?

KAPETANOVIĆ: U vrijeme kada sam trebao doći u Tuzlu, ovaj sam grad doživljavao kao pitomiji, pošteniji i prihvatljivi za život nego što je Sarajevo. Ja tu imam mali, subjektivni hendikep, jer imam iskustvo sa Sarajevom od 45 godina, znači i dobro i loše. Dolazio sam sa velikim optimizmom u Tuzlu i meni je Tuzla izgledala kao izazov. Kada je u pitanju politička situacija, i ona mi je izgledala prihvatljivijom od onoga što je bilo u Sarajevu. Trebalo mi je malo vremena da vidim kako je ogromna razlika i velika rupa između onoga što se događa na političkom planu i onoga što se događa u čaršiji. I ovdje se događalo ono što se događalo u tom trenutku u Sarajevu: da su svi političari, da svi imaju svoja viđenja, svi su kvalifikovani za procjenu ovoga ili onoga. Ovdje, naravno, nisam sam tražio svoje po ideološkom opredjeljenju, nego sam tražio nešto što sam smatrao realnijim. Mene je zapalo da radim u Radio Tuzli, bio sam na čelu te kuće i počelo mi je smetati ono što i dan-danas živi ovdje, a mislim da živi i u Sarajevu: u masi okruglih stolova, polemiziranja, diktata, procjena, strategija, političkih raspoređivanja, samo se jedna stvar nigdje ne pojavljuje - gledalac, odnosno slušalac, ili, u ovom slučaju, čitalac. Pokušat ću da sve uprostim: nikad veći grad nije želio da bude malo manji, a manji grad je uvijek želio da bude malo veći. Sarajevo je prijestolnica koja mora postojati, ali to nema veze sa borbom za svoj sopstveni milje. Ona podrazumijeva okretanje svojoj avliji i pravljenje od toga nečega što treba biti malo bolja stvarnost.

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Evo da se još malo sad uključim. U Sarajevu, 10.000 ljudi skandira Jasminu Hukiću, rođenom Tuzlaku. Kada je rahmetli Mustafa Hukić umro, FK Sarajevo je igralo sa nama prvu prvenstvenu utakmicu i 2.000 njihovih navijača počinje skandirati ime Mustafe Hukića. Navijači Slobode vraćaju povicima "Hase Ferhatović!". Sve počinje sjajno dok onaj smrad ne pokaže raji k.... sa tribina i onda nastaje razvala. Dakle, zaista među običnim, normalnim ljudima u Sarajevu i Tuzli nema nikakvih problema. Mislim da se taj animozitet i dešava na političkom fonu i na pitanju love, ali opet je to potpuno pogrešno. Pa 70 posto važnih firmi u Sarajevu ne drže Sarajlije. Oni su taksisti, ćevabdžije, kazandžije...

KUŠLJUGIĆ: Stvar trebamo malo racionalnije postaviti, ovako je suviše emotivno. Regionalni identiteti u BiH postoje i od toga ne treba bježati. Sad je pitanje kako se regionalni ili lokalni identiteti usmjeravaju, da li se koriste za kreiranje sukoba, ili se, kao što u Hrvatskoj sada rade, strategija razvoja bazira na kulturološkim identitetima regija. Postoje lokalizmi i mislim da se oni i politički i emotivno manifestuju, što pokazuje da bi te stvari trebalo okrenuti u drugom pravcu. Sad je drugo pitanje Tuzle sa samom sobom i Tuzlaka sa samim sobom. Ja bih tu napravio poređenje Mostara i Tuzle, jer Mostar od svakog što liči na neku veličinu napravi superzvijezdu, a u Tuzli, da biste postali zvijezda, prvo morate biti najbolji fudbaler u Turskoj. Vrlo je teško biti uspješan u ovom gradu ako si rođen u njemu.

DANI: Možemo li govoriti o postojanju tuzlanskog kulturnog identiteta? Također, da li je i koliko sarajevski kulturni identitet prepreka za afirmaciju tuzlanskog?

ADAMOVIĆ: Kada je kultura u pitanju, mislim da je to jedini domen u kojem možemo suvereno govoriti o identitetu, i ovi regionalni identiteti su zapravo primarno kulturni identiteti. Problem Bosne i Hercegovine kao države jeste što su ti identiteti suprotstavljeni, odnosno nisu pravilno upotrijebljeni. Svugdje je regionalizam prirodna pojava, Evropa je sva od identiteta i regija, i ona funkcionira. Problem tuzlanskog kulturnog identiteta, odnosno identiteta Tuzle uopšte, jeste taj što Tuzla, generalno govoreći, zapravo ne zna šta je njen identitet, a ne zna jer nije postojao nikada neki medij u kojem bi se fokusirali svi elementi koji čine identitet. Problem Tuzle je u tome što je Tuzla zatvorena kao sredina, a identitet se uspostavlja u susretu sa drugim i drugačijim. Po definiciji, kultura je susret različitih identiteta i Tuzlaci tek mogu uspostaviti svoj identitet u dodiru sa drugim. Zašto je sad jako bitan odnos Tuzla - Sarajevo? Sarajevo je nama najbliže po tome što je riječ o kulturno jakoj sredini za koju smo svi, manje-više, vezani školovanjem, životom, prisnim vezama, i, na kraju, time što je to centar naše države. Ti odnosi nisu uspostavljeni tako da Sarajevo, koje ima kulturološku moć, prihvati Tuzlu i da kroz filter toga Tuzlaci uspostave svoj identitet. To su bolna iskustva: mi smo u nekim oblastima u zadnjih 100 godina imali veoma razvijenu kulturu, ali dok to nije prepoznato u Sarajevu, to kao da i ne postoji. Ne za Sarajevo ili za državu BiH, već ne postoji za Tuzlake. Pravili smo odlične predstave, dovodili ljude sa strane, radili razmjene sa Evropom, ali to nigdje nije zabilježeno i Tuzlaci su to minimizirali u startu zato što nije pisalo u nekom sarajevskom mediju, dakle nije prepoznato od strane jačih medija, kakve mi nemamo ovdje. Mediji su ti koji stvaraju atmosferu i utiču na to da se ljudi identifikuju sa nekom sredinom i da je doživljavaju kao svoju. Mi imamo 100 godina kulture, koja je sigurno bila prva u ovoj regiji, prve slikare, prve muzičare, ali to ništa ne znači jer se ne reflektuje na ovu kulturnu situaciju. Možda je najbolji pokazatelj toga kako mi pristupamo onome što je neka naša strukturna prošlost knjiga koja se zove Tuzlanski vremeplov, čiji je autor časni Tuzlak Dragiša Trifković. On je 50 godina sakupljao fotografije i sve slagao bukvalno: kulturno-umjetnička društva, pa znameniti Tuzlaci, pa znamenite građevine, i to je jedan album iz kojeg se vide fragmenti prošlosti, ali za to nema definicije. Tuzla je grad koji nestaje, to je fenomen i strašna ekološka katastrofa. Grad već 50 godina, metar po metar, gubi svoj urbani lik, arhitektonski identitet. Generacije i generacije samo pričaju o tome kako je Tuzla nekad izgledala, i prenose to na mlađe, mada niko ne zna kako je izgledala.

DANI: No, tuzlansko negiranje vlastitih vrijednosti nije novovremena pojava. Sa istim su se problemom susretale i pređašnje generacije, ali se sem definicije problema nije pojavilo nikakvo rješenje.

Emir Hadžihafizbegović: "Jedna naša dnevna novina osvane sa velikom slikom Zdravka Čolića koji izlazi iz Hitne pomoći poslije pijanstva u "Mažestiku", dok imamo jednu malu sliku jedne od poplava u Tuzli, koja je ravna zemljotresu u Crnoj Gori, a ta se vijest u svim novinama, pa i u novinama iz kojih vi dolazite, potpuno minimizira"

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: To je problem BiH. Istu priču ćeš čuti u Zavidovićima ili Travniku. Riječ je o globalnom problemu bosanskog mentalnog sklopa, i srpskog i bošnjačkog i malo manje hrvatskog, oni to umiju da slože. Evo, zaustavit ćemo se na Bošnjacima: to je sindrom mentalnog sklopa koji ne bilježi, ne arhivira, uspostavlja poremećen sistem vrijednosti. Kaže se da poslije svakog rata trijumfuje prosječnost. Ovdje su osrednjaci u poziciji, a kvalitet je u opoziciji. Samo bih nešto replicirao Aci: iako se ja u mnogim stvarima sa Fatmirom Alispahićem ne slažem, mislim da je trebao biti spomenut kao čovjek koji je napisao nekoliko knjiga o Tuzli i sigurno je da će se njegove knjige, kada svi mi budemo dva metra pod zemljom, listati u ovom gradu. Isto tako, mislim da nije Tuzla, kako kaže Aco, zatvorena, nego je inferiorna.

DANI: Priča o zatvorenosti ili inferiornosti, sasvim svejedno, uvod je u drugu temu. Riječ o globalizaciji, procesu na koji malo ko ima odgovor u BiH.

KUŠLJUGIĆ: Globalizacija podrazumijeva reformu: ako se ne reformišete, ne napravite novi sistem vrijednosti, globalizacija je pogubna. Jedini univerzitet južno od Graza koji je krenuo u restrukturiranje, jeste tuzlanski. Ukoliko Tuzlanski univerzitet za reper svoje uspješnosti u globalizaciji postavi sarajevski, mogli bi odmah stati. Dakle, Tuzla, da bi se razvijala u ovom sistemu, mora pobjeći od stalnog pogleda prema Sarajevu. Mora postojati kvalitet kao reper. Najveći problem je u tome što globalizacija traži lidere, traži sistem i organizaciju. Politika, to se u zadnjih godinu dana pokazuje, nije dovoljno jak motor za taj pravac. Najveći izazov je ustvari to što ekonomska globalizacija strahovito pogađa socijalnu strukturu. Tuzla je bila i još uvijek je po mentalitetu radnička sredina, a globalizacija na ekonomskom planu u prvoj fazi uništava tu klasu! Šta je prednost Tuzle? Tuzla je mala sredina, ovdje 10 vizionara može napraviti čudo, dok Sarajevu treba 100. A da li postoji nešto što se zove identitet čaršije? Prije rata su bili ugledni Tuzlaci koji su sjedali subotom i nedjeljom, onda jedan kaže: znaš, kod onoga ima dobro dijete a nema para, treba mu dati stipendiju, a onda drugi kaže: ja ću mu dati stipendiju. Mislim da je to problem budućnosti identiteta Tuzle: on se raspršio jer nema tačke kristalizacije i moguće je da će budućnost grada zavisiti od toga da li će se napraviti ta tačka. Tuzla će postati pravi grad onda kada bude imala svoj dnevni medij, jer ovdje se mnoge stvari u mraku događaju i brzo zaboravljaju.

DANI: Tuzla je tokom rata bila poznata po jakom i razvijenom civilnom društvu. Može li to naslijeđe biti oslobođeno politike i pomoći preovladavanju izazova sa kojima se i Tuzla i ostali dijelovi Bosne i Hercegovine danas susreću. Također, pitanje za Fatmira Alispahića kao jednog od inicijatora stvaranja jakog nevladinog sektora: u kakvom su stanju danas ti pokreti nastali u ratu?

ALISPAHIĆ: Trenutno mislim da su atrofirani jednom komercijalnom logikom koja se ubacila u nevladine organizacije. Postoji ogromna razlika između energije koja je u Tuzli vladala `92. godine, kada se grupica hrabrih ljudi, odanih patriotskoj ideji Bosne i Hercegovine, suprotstavila nacionalizmu koji je postojao u Tuzli, i onoga u šta se to poslije `96. izrodilo. Na jedan vrlo ružan način ta plemenita, nekomercijalna i patriotska energija je zloupotrijebljena krajem rata. Naprimjer, Georg Grubić je izdao preko 70 brojeva Tuzla lista od svojih sredstava a da ga nikada niko od predstavnika te građanske opcije, UBSD-a i SDP-a, nije vidio ili mu pomogao. Sve su donacije usmjeravane prema kasi Bešlagićevog zeta. U institucijama kakav je bio Forum građana, pa možda i Udruženje žena Tuzle, kada su došla novčana sredstva za demokratske inicijative, pojavili su se ljudi koji tu nisu bili `92. ili `93. godine, kada je bilo jako teško i opasno zastupati neke druge ideje u odnosu na SDA. Mene je SDA decembra `92. proglasila četnikom, pa su me onda sve muslimanske institucije proglasile neprijateljem muslimanskog naroda, što možda sada ne izgleda strašno, ali u vrijeme rata i traženja žrtve za revanšizam to je bilo prilično ružno i za mene i za moju porodicu. Želim još jednu stvar reći: ta je energija survana u komercijalnu logiku, mada se takva energija ne može bazirati na komercijalnoj logici, već mora biti patriotska i lokalpatriotska. Želim reći još jednu stvar o identitetu Tuzle, nastaviti nešto što su načeli Emir i Aco, i, nažalost, pomenuti jednu svoju knjigu, jer je neće niko drugi pomenuti za mog života: to je knjiga Tuzla, i riječ je o prvoj knjizi o Tuzli koja objedinjuje u 88 poglavlja sve značajke tuzlanskog identiteta. Tu su pobrojani svi značajni tuzlanski sportisti, umjetnici, strip-autori... Iako Tuzla ima potrebu za jednom knjigom koja bi imala sve podatke, ta knjiga je čekala četiri i po godine da bude objavljena. Ne zato što nije trebala Tuzli, nego zato što nije trebalo da Fatmir Alispahić ima još jednu, u ovom slučaju sedmu, knjigu o Tuzli.

DANI: Sarajevski mediji već godinama vjeruju kako je svim ljudima u BiH jako važno šta rade bivši piljari koji su postali ugledni prijestolnički biznismeni. Zanimljivo je, međutim, što i mediji i publika u Tuzli relevantnim smatraju upravo takve informacije, zanimajući se za njih više nego za vijesti o uspjehu ljudi koji žive tu.

KAPETANOVIĆ: Ono što je meni bilo znano o Tuzli prije rata, vidio sam u ratu i vidim sad. Tuzla se mora žestoko potruditi da razbija to o čemu smo svi na neki način govorili - ovakvo viđenje nečije vrijednosti. U jednoj etapi kada ljudi shvataju svoju vrijednost, istovremeno shvataju i činjenicu da ta vrijednost ovdje neće biti, hajde da kažem, favorizovana. Takvi sastavnim dijelom svog profesionalnog kretanja i određivanja sebe vide situiranje u Sarajevu. Česta je pojava prije rata bila da neko ko je bio uspješan u privredi, vidi nastavak karijere u Sarajevu i za svog posljednjeg mandata više radi za poziciju tamo nego što radi za svoju Tuzlu. Razlog je taj što je Sarajevo na zasluge odgovaralo prihvaćanjem. Sada Tuzla mora napraviti varijantu koja nema puno veze sa odnosom prema Sarajevu, i prema kojoj će ljudi hrabro ostajati u Tuzli. Tuzle se ne bi trebalo ticati Sarajevo, ni kao prijestolnica, ni kao veći grad, jer kakva je korist od nečega što je bilo uspješno u Tuzli a nije adekvatno nastavljeno u Sarajevu ili bilo gdje drugo? Uostalom, šta je Sarajevo? Sarajevo je šupa za neki drugi evropski grad. Mogu se vratiti na ono što sam rekao ranije: riječ je samo o odnosu veće i manje čaršije koja ima svoje prednosti i nedostatke. Dakle: baviti se svojom finom, malom, lijepom čaršijom, sobom i svojim gradom.

ALISPAHIĆ: Sjećam se kada su 1994. otvoreni putevi, kada je počela stizati hrana, pa je došla coca-cola, pa čokolade, i onda je došlo do masovnih trovanja. Tada sam napisao da je Tuzla navikla na ružnu hranu, pa kada joj daš nešto lijepo, onda to povraća. Mislim da je problem u Tuzli taj što učmalost ne trpi osvježenja, nove snage, nove vizije. Možeš u Tuzli zamisliti sjajnu stvar, imati genijalnu ideju, ali je ne možeš proturiti. U Tuzli je uništena jedna pozorišna scena da bi se tu smjestio Rotari-klub. Niko nije digao dževu kada je u "Zdravljaku" uništena freska Ismeta Mujezinovića!? Čovjeka interesuje kafić i on je uzeo taj prostor, obio jednu od nekoliko fresaka koliko ih je u Tuzli bilo, i završio posao. No, nema dijaloga o tome i jednostavno mislim da nema mogućnosti da Tuzli ponudiš nešto lijepo, jer Tuzla to povraća.

ADAMOVIĆ: Ja i dalje insistiram na ovoj relaciji Tuzla - Sarajevo kao bitnom momentu iz više razloga. To je prva referentna tačka prema kojoj možemo neke vrijednosti da mjerimo. Kada govorim o kulturi, govorim o Sarajevo Film Festivalu ili MESS-u, i ja bih volio da se Tuzla mjeri prema tim stvarima, a ne prema estradi. Ja Bosnu i Hercegovinu u nekim svojim utopističkim vizijama vidim kao jedan grad. Sada, zamislite da su ovi gradovi o kojima govorimo, i koji su tako udaljeni jedni od drugih, zapravo kvartovi tog jednog grada sa uravnoteženom urbanom i ekološkom strukturom. Dakle, zamislimo da imamo između Tuzle i Sarajeva jedan brzi voz, jer tih 120 kilometara udaljenosti nije ništa. I onda ja poslijepodne odem kući, istuširam se, obučem odijelo, sjednem u taj voz, pročitam novine, popijem kafu i stignem u Kamerni na predstavu. Poslije izađem na neko mjesto gdje ću imati neku raju, malo popričam i vratim se kući, ako treba, iste noći. Mislim da bi tada cijela priča o relaciji Tuzla - Sarajevo, i o Bosni i Hercegovini kao razvaljenoj državi koju ne može više niko skrpiti, bila totalno drugačija.

KUŠLJUGIĆ: Osjećaj regionalne pripadnosti je jak u Bosni i Hercegovini i ovo što je u zadnjih deset godina bilo između Tuzle i Sarajeva se ne smije zanemariti: jaz je napravljen i energije su iskorištene u negativnom smjeru. Problem u odnosu Tuzle i Sarajeva je u tome što Sarajlije i Sarajevo ne poznaju Tuzlu. Probajte pitati Sarajlije da vam nabroje deset poznatih Tuzlaka pa ćete vidjeti. Ja sam bio frapiran kada su mi ljudi sa kojima sam bio u kontaktu zadnjih pet godina rekli da nikada u životu nisu bili u Tuzli. Mislim da je zato bitan unutrašnji dijalog o budućnosti Tuzle, jer ako se nešto dramatično ne promijeni, ovaj će mentalni sklop odrediti sljedećih deset do petnaest godina i to je ono što ja ne bih volio da vidim. Druga važna stvar su informacije. Da li uopšte znate da u jednoj šupi u kojoj smo Emir i ja provodili svoju mladost, postoji najveći internet kafe u Bosni i Hercegovini? Tuzla kao grad se ne snalazi u ulozi centra kantona, još uvijek nije prihvatila tu poziciju, niti su ostala mjesta iz ovog kantona prihvatila Tuzlu kao svoj centar. Hoću da kažem da se Tuzla nalazi u dramatičnoj tranziciji, koja je neizbježna. Problem je u sistemu, nema više ni Pašage Mandžića, ni ideologije koja može da određuje stvari, i sve mora da dođe spontano. To će biti ispit zrelosti grada i u tome je izazov globalizacije.

ALISPAHIĆ: Ja se djelimično ne slažem sa Mirzom utoliko što smatram da je naše društvo u poziciji pometnje iz koje ne može izaći bez sudjelovanja politike, tako što bi politika, SDP u ovom slučaju, trebala biti taj inicijator otvaranja dijaloga. Zbog toga ću kratko reći da Tuzlu, Tuzlanski kanton i SDP treba pod hitno osloboditi od Selima Bešlagića.

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Mislim da su mediji jedan od krivaca što su parametri vrijednosti pogrešno postavljeni. U civiliziranim zemljama, na pet Pavarottija dolazi jedan Berlusconi, na četiri Michaela Jordana dolazi jedan Al Gore, na tri Marqueza jedan Castro, a u sistemima izvrnutih vrijednosti, na pet Božidara Matića dolazi jedan Dino Merlin, na četiri Nikola Grabovca, dolaze dva Danisa Tanovića, na trojicu Lagumdžija pola Jasmina Hukića... Mediji su učinili da se nešto što može biti respiratorni trakt ove zemlje sa svijetom totalno minimizira. Ja završavam svoje izlaganje time da je i u Tuzli i u Sarajevu i u cijeloj Bosni i Hercegovini prisutan recidiv komunizma, a to znači da su pozicija osrednjaci, a da su opozicija kvalitetni ljudi.

DANI broj 226