PORTRET UMJETNIKA:
Emir Hadžihafizbegović, glumac
Emir Hadžihafizbegović, jedan od najboljih bh. glumaca, kojem
SDA oponenti zamjeraju što je aktivni član te stranke i zgražavaju
se zbog njegovih političkih istupa, po prvi put na stranicama
Slobodne Bosne govori o svojim druženjima sa Emirom Kusturicom, Lepom
Brenom, pozorišnim i filmskim ulogama, bivšem i sadašnjem odnosu
prema Beogradu i Zagrebu, Đorđu Balaševiću i Dini Rađi, Mušanu
Topaloviću Caci i Juki Prazini…
“Iskreno
sam volio bivšu Jugoslaviju;
Poslije
jedanaest godina kontaktirao sam Emira Kusturicu!”
“Kusturica
mora biti svjestan da se ne radi o tome da je neko nekom uzeo
kola i skršio ih, nego o dvije stotine hiljada mrtvih Bošnjaka
na što je on reagovao tako što je sa Slobodanom Miloševićem
ispijao viski na Dedinju” 0 “Obnavljanje Audicije bilo isto
kao i kada bi Ivica Osim ponovo počeo da igra fudbal” 0 “Kada
se dokažu zločini u Kazanima, ja ću u njih povjerovati”
Razgovor
sa glumcem Emirom Hadžihafizbegovićem vođen je samo nekoliko
sati prije nego je u Narodnom pozorištu u Sarajevu odigrana
predstava Kijametski dan za koju on potpisuje tekst, režiju,
ali u kojoj i tumači jedan od likova. Iako su sve ulaznice bile
rasprodane, zbog čega je istu noć glumačka ekipa reprizirala svoj
teatarski uradak, naš sugovornik dočekao nas je u bašti hotela
Bosna vidno neraspoložen: “Ovo je vrlo zajeban posao.
Moja osobna drama se odvija već šest sati, jer momak koji igra
u mojoj predstavi glumi i u filmu Emira Kusturice i nalazi se
na snimanju na Zlatiboru. Poslije jedanaest godina prokomunicirao
sam sa Kusturicom: sinoć sam mu poslao faks i rekao da je ovo
jedna vrlo ozbiljna stvar, da ne bi bilo dobro da me zavali i
da ne pusti malog da dođe u Sarajevo. Emir je obećao da će to
učiniti, to mi je prenijela direktorica njegovog filma Olja Varagić,
i da će biti sve u redu. Ali, mali još uvijek nije krenuo iz Srbije.”
“KUSTURICA
ĆE DOĆI TOBE”
Vi
ste bili prijatelj Emira Kusturice, glumili ste u njegovom filmu
Otac na službenom putu, prije rata često su vas dvojicu
viđali u istom društvu, no nakon svih ovih godina on je za Vas
“izgubljena ljubav”. Zašto?
Veza
između mene i Emira je pukla čisto na duhovnom planu, onog trenutka
kada je on počeo da kolaborira sa četnicima. Kada jednom budemo
pisali enciklopediju bh. filma, njegova fotografija mora stajati
na prvom mjestu jer on je genijalan reditelj, ali je patriotski
smrad. Ja sam na njega slab u smislu našeg intenzivnog prijateljstva
koje nije trajalo samo na Akademiji u Sarajevu, nego i
kasnije. U njegovoj kući sam otvarao frižider ko u svojoj, on
je mene još na prvoj godini studija uzeo za svoj film Otac
na službenom putu i mislim da je kanalisao moju glumačku energiju.
On je odličan profesor, režiser i umjetnik, koji je, pak, između
vile na Svetom Stefanu i domovine, izabrao vilu. Dakle, imao je
pogrešnu političku procjenu. Kada trehne o vjekovno srpsko tlo,
doći će tobe, ali će mu tada vjerovatno biti kasno. S obzirom
na činjenicu da sofisticirani četnici piče Bosnom, on je još uvijek
u mogućnosti ne da se pospe pepelom, nego da se vrati. Međutim,
mora biti svjestan da se ne radi o tome da je neko nekom uzeo
kola i skršio ih, nego o dvije stotine hiljada mrtvih Bošnjaka
na što je on reagovao tako što je sa Slobodanom Miloševićem
ispijao viski na Dedinju.
On
je bio i Vaš profesor, te je zanimljivo saznati kakva su Vaša
sjećanja na te godine; tada je Sarajevo imalo izrazito snažnu
kulturnu scenu, bio je to, jednostavno rečeno, zlatni period grada.
Akademiju
scenskih umjetnosti upisao sam osamdeset i druge u klasi profesora
Emira Kusturice. Bilo nas je osmoro: Haris Burina, Milijana
Zirojević, Željko Ninčić, Deana Divljan, Nebojša
Šurlan, Amina Gutić, Ajna Pečenko i ja. To je
bila furiozna Kustina klasa, kojoj su predviđali sjajnu budućnost.
Inače, to je vrijeme kada je Sarajevo imalo kultnu kulturnu scenu,
najjaču na prostorima cijele tadašnje Jugoslavije. Za taj period
vezan je, između ostalog, i nastanak Audicije i Top
liste nadrealista, Željo je igrao najbolji fudbal,
Bijelo dugme je punilo dvorane. Sarajevska Obala
je bila stjecište kul tipova iz svijeta filma, muzike, slikarstva
i sporta. Imam svoju tezu da je jedan od razloga što je fašistički
stampedo protutnjao kroz BiH taj što je ta bosanska duhovnost
mažnjavala kompletno jugoslovensko područje. Audicija je
u Zagrebu prodala sedamdeset hiljada karata, u Beogradu stotinu
i dvadeset hiljada, ta predstava je bila inicijalna kapsla da
se oplemeni i prostor Akademije: mi smo u Sarajevu odigrali
stotinu predstava za novac, a ništa nismo naplatili. Od tih para
napravila se scena, kupljeni su reflektori, sjedišta, reostat,
sagrađena je učionica za scenski pokret.
Da
li ste ikada pokušali u zrelom životnom dobu analizirati zbog
čega je Audicija doživjela nevjerovatan uspjeh od Vardara
do Triglava?
Fenomen
Audicije se nikada neće moći racionalno analizirati. Meni
je jednom prilikom Oliver Dragojević rekao: “Vi ste
prodali više karata u Lisinskom nego Mišo, Tereza i ja
zajedno.” Sjećam se i jedne pikanterije: igrali smo Audiciju
u Zagrebu, a pokojni Dražen Petrović, koji je tada igrao
u Realu, došao je u Zagreb na utakmicu protiv Cibone.
Taj dan smo igrali dvije predstave – u devetnaest i u dvadeset
i jedan sat. I, on dolazi kod nas u hotel Esplanada da
nas zamoli da drugu predstavu pomjerimo za šezdeset minuta kako
bi je i on mogao pogledati. Naravno, to smo i učinili.
Šta
mislite o akterima, da tako kažemo, savremenih Audicija
i zbog čega, s obzirom na uspjeh te predstave, Vi nikada niste
odlučili da je ponovo igrate?
Obnavljanje
Audicije bilo bi isto kao i kada bi Ivica Osim ponovo
počeo da igra fudbal. Ta predstava je svoju misiju napravila.
Admir Glamočak, Senad Bašić, Saša Petrović
i ja smo čak razmišljali da je obnovimo, no shvatili smo da bi
to bilo nepošteno prema projektu. A ovo što rade barabe i mrcine,
kao što su Željko Ninčić, Jasmin Geljo i Željko
Kecojević, to je klasična prevara.
Blic
pitanja
“FAN
SAM ALIJE IZETBEGOVIĆA”
EMIR
KUSTURICA: Sjećam se slijedeće anegdote. Naime, na snimanju
Oca sam promijenio scenu koju je on bio zamislio:
riječ je o prvom danu snimanja scene kada dolazim na odsustvo
iz vojske i u jedan poslije ponoći budim sestru (Mirjana
Karanović) i oca (Pavle Vujisić). Iznosi se tepsija
pite koja je puna i ja tada kažem Kusti: ovo ne ide,
a on me pita zašto. Rekoh mu da ne može tepsija biti puna
u jedan poslije ponoći, valjda su nešto do tada marisali.
ABDULAH
SIDRAN: Njega neizmjerno cijenim, a još ga više volim.
Mislim da bi njegov razgovor u tri nastavka za Federalnu
televiziju trebala imati svaka bošnjačka kuća na video
traci, isto kao i na policama biblioteke knjigu Biserje
Alije Isakovića.
DINO
RAĐA: Moj veliki prijatelj i veliki sportista. To je
čovjek koji mi je učinio ogromnu uslugu u vrijeme agresije:
mojoj supruzi i mom djetetu dao je stan u Splitu na besplatno
korištenje.
MIRZA
DELIBAŠIĆ: Četiri dana prije mog diplomskog ispita osamdeset
i šeste autobus na relaciji Mostar – Sarajevo mi otkine
pola prsta. Mirza dolazi po mene u pet ujutro i vodi me
u bolnicu Koševo. Rekli su mi da prst moraju amputirati,
ali on to nije dao. Zvao je nekog svog jarana i prst mi
je spašen. Zato smo se znali zezati da je to “Mirzin prst”.
ZORAN
RADMILOVIĆ: Veliki glumac, čast mi je bila kada sam
ga upoznao. Pričao mi je da je jednom otišao u bolnicu kako
bi primio infuziju. Kada je njegova supruga došla da ga
obiđe, rekao joj je: “Vidiš, između tebe i mene uvek
je bila flaša.”
BRANKO
ĐURIĆ: Dobar momak, duhovit čovjek i moj prijatelj,
samo mi je žao što nije ostao u BiH.
ALIJA
IZETBEGOVIĆ: Fan sam Alije Izetbegovića. Volim
ga i mislim da njegove vrline na terzijama pretežu njegove
mane.
|
“CACO
JE ZA MENE GAZIJA”
Kakav
je Vaš današnji stav prema bivšoj Jugoslaviji, odnosno svim onim
osobama s kojima ste se družili i s kojima ste glumili?
Meni
niko ne može ogaditi Dragana Stojnića samo zato što se
Juga raspala, ili, recimo, Đorđa Balaševića. U mojoj fonoteci
i dalje stoje njihove ploče, meni se i dalje dopadaju filmovi
kao što su, naprimjer, Ko to tamo peva, Maratonci trče
počasni krug i Kako sam sistematski uništen od idiota.
Kada je umro Danilo Bata Stojković, pozvao sam publiku
da prije početka jedne od mojih predstava minutom šutnje oda počast
ovom velikom glumcu. Ili, rado se sjećam i Pavla Vujisića,
moja prva filmska scena koju sam snimio bila je s njim. Dakle,
ne nosim kao hipoteku to što sam živio u zemlji koja se zvala
SFRJ, što sam se ježio na Hej, Slaveni, što sam volio Bajagu
i Piksija Stojkovića. Kada je Faruk Hadžibegić promašio
penal u Firenci protiv Argentine, a bio sam na toj utakmici, meni
se svijet srušio.
Da
li namjerno ili slučajno zaboravljate spomenuti i Lepu Brenu s
kojom ste ne samo drugovali nego i glumili u komedijama Hajde
da se volimo II i III? Također, slažete li se sa dobronamjernom
kritikom da ste u tim filmovima srozali Vaš glumački ugled?
Ne
mislim da sam srozavao svoju karijeru igrajući u dva nastavka
tog filma. To su filmovi koji su nastali zahvaljujući pokojnom
Raki Đokiću, koji je bio menadžer Lepoj Breni, a
dvije i po godine i Audiciji. On je bio odličan čovjek
i menadžer. No, vratimo se na vaše pitanje: ne mislim da sam u
tom projektu iznevjerio ijedan esnafski kanon. To su pitke, lagane
komedije u kojima smo igrali likove iz Audicije. Što se
tiče Lepe Brene, kazaću da mene interesuje samo kako se ko ponašao
za vrijeme fašističkog stampeda koji je protutnjao mojom domovinom:
ona je u maskirnoj uniformi obilazila četničke linije po Brčkom
i to sam vidio na srpskoj televiziji. To je za mene završena priča.
Da
li ste krajem osamdesetih uopšte mogli pretpostaviti kakav će
se užas desiti u BiH?
Svi
koji kažu da su osamdesetih znali šta će se desiti lažu. Kada
se desio Gazimestan, ni tada nisam osjetio da će doći do agresije
na našu državu. Osjetio sam to tek u Tuzli kroz neprincipijelnu
politiku reformista, jer i ja sam bio član te stranke – u timu
Selima Bešlagića. No, stranku sam napustio 28. maja 1992.
i učlanio se u SDA. Kada je kompletno političko rukovodstvo Stranke
reformskih snaga otišlo na Pale, znao sam šta se sprema.
Postoje
spekulacije da ste na početku agresije na BiH bili u uniformi
Hrvatskog vijeća obrane u Mostaru…
Ma,
nadam se da će putem SB ta spekulacije konačno dobiti svoj kraj.
U oktobru devedeset i druge dobio sam poziv da radim na predstavi
Dragovoljci Rusmira Agačevića Rusa, a tada je u
Mostaru postojao samo jedan neprijatelj koji se zvao general Momčilo
Perišić. Borci Armije BiH na jednom ramenu su nosili šahovnicu,
a na drugom ljiljane. Ne radi se o mom angažmanu u Hrvatskom vijeću
obrane, nego se radi o mom angažmanu na predstavi Dragovoljci,
a na tu predstavu sam ponosan. Za vrijeme rata bio sam angažovan
u Štabu Opštine Tuzla i u Drugom korpusu Armije BiH.
Da
li i danas stojite iza Vašeg javnog pisma, čija je tema odbrana
lika i djela Mušana Topalovića Cace, Juke Prazine, zatim napad
na medije koji su objavljivali informacije o zločinima na Kazanima
i u Grabovici…?
Da.
Dakle,
tvrdite da zločina nije bilo?
Kada
se desi zločin, onda treba da ga ispita sud. Nažalost, sud nikada
nije dokazao zločine koji se spočitavaju Mušanu Topaloviću
Caci. Mislim da osobe poput njega, Juke Prazine i ostalih
branilaca grada imaju dva poluvremena, te odgovorno izjavljujem
da Mušana Topalovića Cacu smatram značajnim braniocem Sarajeva,
a to šta se kasnije desilo sa njegovom psihom nikada nije utvrđeno.
Caco je za mene gazija. Kada se dokažu zločini u Kazanima, ja
ću u njih povjerovati.
“DINO
RAĐA JE SHVATIO SKANDIRANJA”
Je
li vaš imovinski saldo veći poslije nego prije rata?
Ne
moram javno govoriti koliko imam novaca, ali iz rata sam izašao
dosta siromašniji. Nemam zemlju, nemam kuću, nemam vozačku dozvolu,
više nemam ni slastičarnu, i neću da pričam šta sve nemam.
A
hoćete li pričati o Vašim javnim konfrontacijama sa režiserima
Dinom Mustafićem i Harisom Pašovićem, koji su Vam, između ostalog,
spočitavali da režirate estradne predstave bez umjetničkog kvaliteta?
Svaki
čovjek ima pravo na mišljenje. Nama u BiH u raznim segmentima
fali polemičkog poligona kada je esnaf u pitanju. Pripadam jednoj
drugoj vrsti estetike od one koju baštine oni koje ste nabrojali.
Dozvoljavam im da tako misle, ali ću im odgovoriti šta mislim
o tome što oni misle. Dakle, napisao sam otvoreno pismo Dini
Mustafiću, no poslije toga smo se sreli i popili kafu, a kasnije
sam dobio poziv da igram u njegovom filmu Remake. Rekao
sam mu da ne smatram da sam dio estrade i da mislim da je moderni
teatar nešto što naš svijet ne razumije. Također, dobio sam veliku
ulogu i u predstavi Romeo i Julija u režiji Harisa Pašovića.
On i dalje ima određen stav prema mojim predstavama, ali me ne
negira kao glumca.
S
obzirom na činjenicu da ste u prilici da možete i odbijati poslovne
ponude – glumite kod Mustafića, Pašovića, angažavao Vas je i Pjer
Žalica, imate prihod od prodaje ulaznica za svoje predstave…,
moramo Vas pitati zbog čega ste pristali da tumačite jedan od
likova u imbecilnom televizijskom projektu Obećana zemlja?
Prije
tri mjeseca dobio sam poziv od Federalne televizije, koja
je koproducent serije Obećana zemlja, da sudjelujem u ovom
projektu. Ne dijelim vaše mišljenje da je to imbecilna serija,
iako zanatski propusti postoje: ritam – konkretno usporenost,
koja je nametnuta od režisera. Kada bi se na tom planu nešto uradilo,
mislim da bi ta serija čak i profunkcionisala. Snimio sam već
devet epizoda i one će uskoro biti emitovane na FTV-u. U ovom
projektu nisam zbog para, iako sam ponudu prihvatio i iz komercijalnih
pobuda, ali pronašao sam i prostor da se glumački ne obrukam.
Autor Obećane zemlje Željko Pervan je duhovit i
dobro radi svoj posao. Planiram da s njim surađujem slijedeće
godine u pozorištu.
Ostanimo
još malo u Hrvatskoj: Vaš prijatelj je poznati košarkaš Dino Rađa,
koji je ne tako davno zajedno sa ostalim igračima hrvatske reprezentacije
u Sarajevu dočekan povicima “ustaše, ustaše”, a mnogi od tih,
nazovimo ih, navijača imali su obilježja političke stranke čiji
ste član…
To
sa zastavama SDA su spekulacije, a čak znam glavne i odgovorne
urednike nekih medija koji su skandirali “ustaše, ustaše…”
Dino Rađa je moj prijatelj i meni je tom prilikom bilo
teško zbog tih incidenata. Ali, to ne čitam kao zviždanje Dini
Rađi, nego hrvatskoj politici. Nakon utakmice bio sam sa Dinom
u Holiday Innu i on mi je kao moralan čovjek i veliki sportista
kazao da je to upravo tako shvatio.
|