TUZLA - TUZLARIJE NET
       
Utorak 19.3.2024       
Tuzlarije
Tuzlarije
Tuzlarije
Tuzlarije
    
Tuzlarije
  
Tuzlarije - slike, priče... 
Vijesti 
Tuzlanke i Tuzlaci 
Naše bebe 

Tuzlanski dosje 
Info Servis 
Mapa Tuzle 
Vremenska prognoza 
Kulturologija 
Sportarije 

Bilten rada Općine Tuzla 
Tuzla u slikama 
Baza slika 
Vremeplov 
Stare slike pričaju 
Mali oglasi 
Tuzlanska ikona - Meša 
Znanjem protiv droge 
Kapija (25.05.1995.) 
Srebrenica (1995-2006) 


Top vijesti 
Vijesti iz minute u minutu 
Vijesti domaćih medija 
Foto priče 
Dosjei 
Feljtoni 

Tuzlarije Forum 
Tuzlarije Chat 
Ankete 
Čestitke-želje-pozdravi 

Zanimljivosti 
Showbusiness 
Taze vicevi 
Neobične fotke 
Horoskop 
Web igrice 

Erotske zanimljivosti 
Djevojka dana 
Momak dana 
 

Kursna lista 
Telefonski imenik FBiH 
Zakoni 
TV programi 
 

Vizitke 
Marketing 




Čavrljajte uživo
Users in Chat
TUZLARIJE CHAT



Rezultati

STARE ANKETE

KAPIJA

25-05-1995





SVAŠTARIJE

Rasprava u kojoj sudjeluju milijuni ljudi: Ima li na svijetu više kotača ili vrata?

Ovo je tekst ukrajinske pjesme koja je danima na vrhu kladionica Eurosonga

Putinov dvojnik na mukama: "Bojim se za svoju sigurnost. Što ako me netko napadne?"

VIDEO Rus se lancima zavezao za vrata McDonald´sa i vikao: Zatvaranje je čin nasilja"Zapeo je za oko i Batmanu"

Konstrakti hakirali profile na društvenim mrežama: "Možda je tako i bolje"

Glumačke face se zamjerile gledateljima: "Ovo je orgijanje woke elite"

Ukrajinka i Rus zajedno pobjegli u Mađarsku: "Prohodali smo dva tjedna prije rata"

Samsung Galaxy S22 serija: Saznajte po čemu se ističu ovi pametni telefoni"Vi ste studentica? Sigurno ne ispuštate knjigu iz ruku""Moj prijatelj Krist"

Trebali su doći u Zagreb: Ruski bend objavio antiratnu pjesmu, pjevač im uhićen"Vrijeme leti kad se zabavljaš"

Favoriti su na Eurosongu, no vremena za vježbanje nemaju. Brane svoju zemlju u ratu

Bivši prvak Formule 1 oženio Playboyevu zečicu, pojavile se fotke sa slavlja

Warner Bros. napravio veliku rošadu svojih najvećih hitova

Jeste li skužili detalj u plesu Domenice i Alana koji je nasmijao gledatelje?

Ljubav Igora Mandića i njegove Slavice: "Bio sam podstanar kod njene mame"

Prosidba princa Charlesa nije bila romantična: "Odveo je Dianu u dječju sobu..."

Draško Stanivuković joj nije došao na rođendan pa prešla u stranku Milorada Dodika

Kontakt mail
[email protected]

PORTRET UMJETNIKA:

Emir Hadžihafizbegović, glumac


Emir Hadžihafizbegović
, jedan od najboljih bh. glumaca, kojem SDA oponenti zamjeraju što je aktivni član te stranke i zgražavaju se zbog njegovih političkih istupa, po prvi put na stranicama Slobodne Bosne govori o svojim druženjima sa Emirom Kusturicom, Lepom Brenom, pozorišnim i filmskim ulogama, bivšem i sadašnjem odnosu prema Beogradu i Zagrebu, Đorđu Balaševiću i Dini Rađi, Mušanu Topaloviću Caci i Juki Prazini…

“Iskreno sam volio bivšu Jugoslaviju;

Poslije jedanaest godina kontaktirao sam Emira Kusturicu!”

“Kusturica mora biti svjestan da se ne radi o tome da je neko nekom uzeo kola i skršio ih, nego o dvije stotine hiljada mrtvih Bošnjaka na što je on reagovao tako što je sa Slobodanom Miloševićem ispijao viski na Dedinju” 0 “Obnavljanje Audicije bilo isto kao i kada bi Ivica Osim ponovo počeo da igra fudbal” 0 “Kada se dokažu zločini u Kazanima, ja ću u njih povjerovati”

Razgovor sa glumcem Emirom Hadžihafizbegovićem vođen je samo nekoliko sati prije nego je u Narodnom pozorištu u Sarajevu odigrana predstava Kijametski dan za koju on potpisuje tekst, režiju, ali u kojoj i tumači jedan od likova. Iako su sve ulaznice bile rasprodane, zbog čega je istu noć glumačka ekipa reprizirala svoj teatarski uradak, naš sugovornik dočekao nas je u bašti hotela Bosna vidno neraspoložen: “Ovo je vrlo zajeban posao. Moja osobna drama se odvija već šest sati, jer momak koji igra u mojoj predstavi glumi i u filmu Emira Kusturice i nalazi se na snimanju na Zlatiboru. Poslije jedanaest godina prokomunicirao sam sa Kusturicom: sinoć sam mu poslao faks i rekao da je ovo jedna vrlo ozbiljna stvar, da ne bi bilo dobro da me zavali i da ne pusti malog da dođe u Sarajevo. Emir je obećao da će to učiniti, to mi je prenijela direktorica njegovog filma Olja Varagić, i da će biti sve u redu. Ali, mali još uvijek nije krenuo iz Srbije.”

“KUSTURICA ĆE DOĆI TOBE”

Vi ste bili prijatelj Emira Kusturice, glumili ste u njegovom filmu Otac na službenom putu, prije rata često su vas dvojicu viđali u istom društvu, no nakon svih ovih godina on je za Vas “izgubljena ljubav”. Zašto?

Veza između mene i Emira je pukla čisto na duhovnom planu, onog trenutka kada je on počeo da kolaborira sa četnicima. Kada jednom budemo pisali enciklopediju bh. filma, njegova fotografija mora stajati na prvom mjestu jer on je genijalan reditelj, ali je patriotski smrad. Ja sam na njega slab u smislu našeg intenzivnog prijateljstva koje nije trajalo samo na Akademiji u Sarajevu, nego i kasnije. U njegovoj kući sam otvarao frižider ko u svojoj, on je mene još na prvoj godini studija uzeo za svoj film Otac na službenom putu i mislim da je kanalisao moju glumačku energiju. On je odličan profesor, režiser i umjetnik, koji je, pak, između vile na Svetom Stefanu i domovine, izabrao vilu. Dakle, imao je pogrešnu političku procjenu. Kada trehne o vjekovno srpsko tlo, doći će tobe, ali će mu tada vjerovatno biti kasno. S obzirom na činjenicu da sofisticirani četnici piče Bosnom, on je još uvijek u mogućnosti ne da se pospe pepelom, nego da se vrati. Međutim, mora biti svjestan da se ne radi o tome da je neko nekom uzeo kola i skršio ih, nego o dvije stotine hiljada mrtvih Bošnjaka na što je on reagovao tako što je sa Slobodanom Miloševićem ispijao viski na Dedinju.

On je bio i Vaš profesor, te je zanimljivo saznati kakva su Vaša sjećanja na te godine; tada je Sarajevo imalo izrazito snažnu kulturnu scenu, bio je to, jednostavno rečeno, zlatni period grada.

Akademiju scenskih umjetnosti upisao sam osamdeset i druge u klasi profesora Emira Kusturice. Bilo nas je osmoro: Haris Burina, Milijana Zirojević, Željko Ninčić, Deana Divljan, Nebojša Šurlan, Amina Gutić, Ajna Pečenko i ja. To je bila furiozna Kustina klasa, kojoj su predviđali sjajnu budućnost. Inače, to je vrijeme kada je Sarajevo imalo kultnu kulturnu scenu, najjaču na prostorima cijele tadašnje Jugoslavije. Za taj period vezan je, između ostalog, i nastanak Audicije i Top liste nadrealista, Željo je igrao najbolji fudbal, Bijelo dugme je punilo dvorane. Sarajevska Obala je bila stjecište kul tipova iz svijeta filma, muzike, slikarstva i sporta. Imam svoju tezu da je jedan od razloga što je fašistički stampedo protutnjao kroz BiH taj što je ta bosanska duhovnost mažnjavala kompletno jugoslovensko područje. Audicija je u Zagrebu prodala sedamdeset hiljada karata, u Beogradu stotinu i dvadeset hiljada, ta predstava je bila inicijalna kapsla da se oplemeni i prostor Akademije: mi smo u Sarajevu odigrali stotinu predstava za novac, a ništa nismo naplatili. Od tih para napravila se scena, kupljeni su reflektori, sjedišta, reostat, sagrađena je učionica za scenski pokret.

Da li ste ikada pokušali u zrelom životnom dobu analizirati zbog čega je Audicija doživjela nevjerovatan uspjeh od Vardara do Triglava?

Fenomen Audicije se nikada neće moći racionalno analizirati. Meni je jednom prilikom Oliver Dragojević rekao: “Vi ste prodali više karata u Lisinskom nego Mišo, Tereza i ja zajedno.” Sjećam se i jedne pikanterije: igrali smo Audiciju u Zagrebu, a pokojni Dražen Petrović, koji je tada igrao u Realu, došao je u Zagreb na utakmicu protiv Cibone. Taj dan smo igrali dvije predstave – u devetnaest i u dvadeset i jedan sat. I, on dolazi kod nas u hotel Esplanada da nas zamoli da drugu predstavu pomjerimo za šezdeset minuta kako bi je i on mogao pogledati. Naravno, to smo i učinili.

Šta mislite o akterima, da tako kažemo, savremenih Audicija i zbog čega, s obzirom na uspjeh te predstave, Vi nikada niste odlučili da je ponovo igrate?

Obnavljanje Audicije bilo bi isto kao i kada bi Ivica Osim ponovo počeo da igra fudbal. Ta predstava je svoju misiju napravila. Admir Glamočak, Senad Bašić, Saša Petrović i ja smo čak razmišljali da je obnovimo, no shvatili smo da bi to bilo nepošteno prema projektu. A ovo što rade barabe i mrcine, kao što su Željko Ninčić, Jasmin Geljo i Željko Kecojević, to je klasična prevara.

Blic pitanja

“FAN SAM ALIJE IZETBEGOVIĆA”

EMIR KUSTURICA: Sjećam se slijedeće anegdote. Naime, na snimanju Oca sam promijenio scenu koju je on bio zamislio: riječ je o prvom danu snimanja scene kada dolazim na odsustvo iz vojske i u jedan poslije ponoći budim sestru (Mirjana Karanović) i oca (Pavle Vujisić). Iznosi se tepsija pite koja je puna i ja tada kažem Kusti: ovo ne ide, a on me pita zašto. Rekoh mu da ne može tepsija biti puna u jedan poslije ponoći, valjda su nešto do tada marisali.

ABDULAH SIDRAN: Njega neizmjerno cijenim, a još ga više volim. Mislim da bi njegov razgovor u tri nastavka za Federalnu televiziju trebala imati svaka bošnjačka kuća na video traci, isto kao i na policama biblioteke knjigu Biserje Alije Isakovića.

DINO RAĐA: Moj veliki prijatelj i veliki sportista. To je čovjek koji mi je učinio ogromnu uslugu u vrijeme agresije: mojoj supruzi i mom djetetu dao je stan u Splitu na besplatno korištenje.

MIRZA DELIBAŠIĆ: Četiri dana prije mog diplomskog ispita osamdeset i šeste autobus na relaciji Mostar – Sarajevo mi otkine pola prsta. Mirza dolazi po mene u pet ujutro i vodi me u bolnicu Koševo. Rekli su mi da prst moraju amputirati, ali on to nije dao. Zvao je nekog svog jarana i prst mi je spašen. Zato smo se znali zezati da je to “Mirzin prst”.

ZORAN RADMILOVIĆ: Veliki glumac, čast mi je bila kada sam ga upoznao. Pričao mi je da je jednom otišao u bolnicu kako bi primio infuziju. Kada je njegova supruga došla da ga obiđe, rekao joj je: “Vidiš, između tebe i mene uvek je bila flaša.”

BRANKO ĐURIĆ: Dobar momak, duhovit čovjek i moj prijatelj, samo mi je žao što nije ostao u BiH. 

ALIJA IZETBEGOVIĆ: Fan sam Alije Izetbegovića. Volim ga i mislim da njegove vrline na terzijama pretežu njegove mane.

“CACO JE ZA MENE GAZIJA”

Kakav je Vaš današnji stav prema bivšoj Jugoslaviji, odnosno svim onim osobama s kojima ste se družili i s kojima ste glumili?

Meni niko ne može ogaditi Dragana Stojnića samo zato što se Juga raspala, ili, recimo, Đorđa Balaševića. U mojoj fonoteci i dalje stoje njihove ploče, meni se i dalje dopadaju filmovi kao što su, naprimjer, Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug i Kako sam sistematski uništen od idiota. Kada je umro Danilo Bata Stojković, pozvao sam publiku da prije početka jedne od mojih predstava minutom šutnje oda počast ovom velikom glumcu. Ili, rado se sjećam i Pavla Vujisića, moja prva filmska scena koju sam snimio bila je s njim. Dakle, ne nosim kao hipoteku to što sam živio u zemlji koja se zvala SFRJ, što sam se ježio na Hej, Slaveni, što sam volio Bajagu i Piksija Stojkovića. Kada je Faruk Hadžibegić promašio penal u Firenci protiv Argentine, a bio sam na toj utakmici, meni se svijet srušio.

Da li namjerno ili slučajno zaboravljate spomenuti i Lepu Brenu s kojom ste ne samo drugovali nego i glumili u komedijama Hajde da se volimo II i III? Također, slažete li se sa dobronamjernom kritikom da ste u tim filmovima srozali Vaš glumački ugled?

Ne mislim da sam srozavao svoju karijeru igrajući u dva nastavka tog filma. To su filmovi koji su nastali zahvaljujući pokojnom Raki Đokiću, koji je bio menadžer Lepoj Breni, a dvije i po godine i Audiciji. On je bio odličan čovjek i menadžer. No, vratimo se na vaše pitanje: ne mislim da sam u tom projektu iznevjerio ijedan esnafski kanon. To su pitke, lagane komedije u kojima smo igrali likove iz Audicije. Što se tiče Lepe Brene, kazaću da mene interesuje samo kako se ko ponašao za vrijeme fašističkog stampeda koji je protutnjao mojom domovinom: ona je u maskirnoj uniformi obilazila četničke linije po Brčkom i to sam vidio na srpskoj televiziji. To je za mene završena priča.

Da li ste krajem osamdesetih uopšte mogli pretpostaviti kakav će se užas desiti u BiH?

Svi koji kažu da su osamdesetih znali šta će se desiti lažu. Kada se desio Gazimestan, ni tada nisam osjetio da će doći do agresije na našu državu. Osjetio sam to tek u Tuzli kroz neprincipijelnu politiku reformista, jer i ja sam bio član te stranke – u timu Selima Bešlagića. No, stranku sam napustio 28. maja 1992. i učlanio se u SDA. Kada je kompletno političko rukovodstvo Stranke reformskih snaga otišlo na Pale, znao sam šta se sprema.

Postoje spekulacije da ste na početku agresije na BiH bili u uniformi Hrvatskog vijeća obrane u Mostaru…

Ma, nadam se da će putem SB ta spekulacije konačno dobiti svoj kraj. U oktobru devedeset i druge dobio sam poziv da radim na predstavi Dragovoljci Rusmira Agačevića Rusa, a tada je u Mostaru postojao samo jedan neprijatelj koji se zvao general Momčilo Perišić. Borci Armije BiH na jednom ramenu su nosili šahovnicu, a na drugom ljiljane. Ne radi se o mom angažmanu u Hrvatskom vijeću obrane, nego se radi o mom angažmanu na predstavi Dragovoljci, a na tu predstavu sam ponosan. Za vrijeme rata bio sam angažovan u Štabu Opštine Tuzla i u Drugom korpusu Armije BiH.

Da li i danas stojite iza Vašeg javnog pisma, čija je tema odbrana lika i djela Mušana Topalovića Cace, Juke Prazine, zatim napad na medije koji su objavljivali informacije o zločinima na Kazanima i u Grabovici…?

Da.

Dakle, tvrdite da zločina nije bilo?

Kada se desi zločin, onda treba da ga ispita sud. Nažalost, sud nikada nije dokazao zločine koji se spočitavaju Mušanu Topaloviću Caci. Mislim da osobe poput njega, Juke Prazine i ostalih branilaca grada imaju dva poluvremena, te odgovorno izjavljujem da Mušana Topalovića Cacu smatram značajnim braniocem Sarajeva, a to šta se kasnije desilo sa njegovom psihom nikada nije utvrđeno. Caco je za mene gazija. Kada se dokažu zločini u Kazanima, ja ću u njih povjerovati.

“DINO RAĐA JE SHVATIO SKANDIRANJA”

Je li vaš imovinski saldo veći poslije nego prije rata?

Ne moram javno govoriti koliko imam novaca, ali iz rata sam izašao dosta siromašniji. Nemam zemlju, nemam kuću, nemam vozačku dozvolu, više nemam ni slastičarnu, i neću da pričam šta sve nemam.

A hoćete li pričati o Vašim javnim konfrontacijama sa režiserima Dinom Mustafićem i Harisom Pašovićem, koji su Vam, između ostalog, spočitavali da režirate estradne predstave bez umjetničkog kvaliteta?

Svaki čovjek ima pravo na mišljenje. Nama u BiH u raznim segmentima fali polemičkog poligona kada je esnaf u pitanju. Pripadam jednoj drugoj vrsti estetike od one koju baštine oni koje ste nabrojali. Dozvoljavam im da tako misle, ali ću im odgovoriti šta mislim o tome što oni misle. Dakle, napisao sam otvoreno pismo Dini Mustafiću, no poslije toga smo se sreli i popili kafu, a kasnije sam dobio poziv da igram u njegovom filmu Remake. Rekao sam mu da ne smatram da sam dio estrade i da mislim da je moderni teatar nešto što naš svijet ne razumije. Također, dobio sam veliku ulogu i u predstavi Romeo i Julija u režiji Harisa Pašovića. On i dalje ima određen stav prema mojim predstavama, ali me ne negira kao glumca.

S obzirom na činjenicu da ste u prilici da možete i odbijati poslovne ponude – glumite kod Mustafića, Pašovića, angažavao Vas je i Pjer Žalica, imate prihod od prodaje ulaznica za svoje predstave…, moramo Vas pitati zbog čega ste pristali da tumačite jedan od likova u imbecilnom televizijskom projektu Obećana zemlja?

Prije tri mjeseca dobio sam poziv od Federalne televizije, koja je koproducent serije Obećana zemlja, da sudjelujem u ovom projektu. Ne dijelim vaše mišljenje da je to imbecilna serija, iako zanatski propusti postoje: ritam – konkretno usporenost, koja je nametnuta od režisera. Kada bi se na tom planu nešto uradilo, mislim da bi ta serija čak i profunkcionisala. Snimio sam već devet epizoda i one će uskoro biti emitovane na FTV-u. U ovom projektu nisam zbog para, iako sam ponudu prihvatio i iz komercijalnih pobuda, ali pronašao sam i prostor da se glumački ne obrukam. Autor Obećane zemlje Željko Pervan je duhovit i dobro radi svoj posao. Planiram da s njim surađujem slijedeće godine u pozorištu.

Ostanimo još malo u Hrvatskoj: Vaš prijatelj je poznati košarkaš Dino Rađa, koji je ne tako davno zajedno sa ostalim igračima hrvatske reprezentacije u Sarajevu dočekan povicima “ustaše, ustaše”, a mnogi od tih, nazovimo ih, navijača imali su obilježja političke stranke čiji ste član…

To sa zastavama SDA su spekulacije, a čak znam glavne i odgovorne urednike nekih medija koji su skandirali “ustaše, ustaše…” Dino Rađa je moj prijatelj i meni je tom prilikom bilo teško zbog tih incidenata. Ali, to ne čitam kao zviždanje Dini Rađi, nego hrvatskoj politici. Nakon utakmice bio sam sa Dinom u Holiday Innu i on mi je kao moralan čovjek i veliki sportista kazao da je to upravo tako shvatio.