NE BOJ SE SINE

U bašče dženetske, sine da šetaš

Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje". Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.

Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".
„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima
našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.



Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake? Ne boj se sine, tu je majka. Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina. Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.

Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi”
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica

Majka

Sarajevo, kod vjecne vatre

Tuzla (Bosnia), August 1995: UN camp for refugees fleeing Srebrenica

[Edited by cupo on 10-01-2006 at 00:34 GMT]

Aerodrom Dubrave, izbjeglice iz Srebrenice 1995.g.

11.01.2006.g. Mirni protest majki Srebrenice

Žene Srebrenice i danas podsjećaju na 11.juli 1995. godine u Srebrenici i nestanak i stradanje oko 10 000 Srebreničana Bošnjaka. Pod parolom «Istina nama,kazna zločincima» Srebreničanke su danas na mirnim protestima u Tuzli upozorile da se naredbodavci i izvršioci zločina u Srebrenici još uvijek slobodno kreću na prostorima Srbije i Crne Gore i RS, te da sve masovne grobnice još uvijek nisu otvorene na području Istočne Bosne ,a posmrtni ostaci su neidentifikovani. «Mi ćemo istrajati u svojim zahtjevima da se ne zaboravi ono što se dogodilo u julu, 1995. godine pred očima čitavog svijeta», poručile su žene Srebrenice na Trgu žrtava Srebrenice u Tuzli.

28.01.2006

Tokom procesa protiv "škorpiona" u Beogradu

Rodbina prepoznala pet žrtava okrutnog zločina kod Trnova



Svjedočenja Srebreničanki na suđenju pripadnicima jedinice "Škorpioni" pomogla su da se i zvanično identificiraju petorica, od ukupno šestoricemuškaracačiju je okrutnu likvidaciju u Godinjskim Barama kod Trnova ovdašnja javnost vidjela na poznatom videosnimku koji su, inače,snimili sami pripadnici te jedinice u julu 1995. godine.


- Majke Nura Alispahić, Hana Fejzić i Hana Salkić na sudu su identificirale svoje sinove Azmira Alispahića, Safeta Fejzića i Saiba Salkića. TakođerSafeta Muhić prepoznala je svog brata Safeta Fejzića, dok je Semir Ibrahimović identificirao svog oca Smaila.
Na sudu se nisu pojavili članovi porodice Sidika Salkića, ali ga je njegov sin Saidin ranije prepoznao. Ostala je samo jedna osoba za koju se još niko nije javio kako bi potvrdio njen identitet.



Doduše, možda će ovo biti maloteže jer ovaj čovjek, vjerovatno od udaraca koje je zadobio od "škorpiona", imaveće natekline lica - kazala nam je jučer Hajra Ćatić iz Udruženja građana "Žene Srebrenice".
Ona je, zajedno sa desetak Srebreničanki, prisustvovala ovosedmičnom suđenju "škorpionima" u Beogradu.
Srebreničanke su zamolileda, nakon što u medijima budu objavljene fotografije ubijenih sa njihovimtačnim podacima, svi oni koji su preživjeli golgotu Srebrenice pokušaju pomoći da se identificira i šesti ubijeni sa snimka.(A.H.)

Petrašević prvi pucao

Beogradsko suđenje "škorpionima" omogućilo je porodicama da identificiraju i pojedine egzekutore svoje djece čiji se likovi pojavljuju na videosnimku.
- Ovaj u kapi je drugooptuženi Pera Petrašević, ustvari onaj što, kako snimak pokazuje, prvi puca u našu djecu - kažu u UG "Žene Srebrenice".

Identificirani i optuženi



Na videosnimku su identificirani i Aleksandar Vukov, prijeratni policajac u Hrvatskoj,kao i Aleksandar Medić, kumprvooptuženog Slobodana Medića. Svjedoci su ih prepoznali nakon što su se s njima sreli u sudnici. Iz UG "Žene Srebrenice" pretpostavljaju da se u jednom kadru pojavljuje i sam Slobodan Medić, ali će to provjeriti narednih dana.

Jasne poruke svim zločincima

Pravda koju traže porodice žrtava genocida u Srebrenici bit će zadovoljena tek kada i posljednji koljač iz Srebrenice bude doveden pred sud

Pred Sudom BiH, procesom protiv 11 osoba optuženih za smrt oko 1.000 Bošnjaka u Kravici, počelo je prvo suđenje za genocid u Srebrenici pred jednom domaćom pravosudnom institucijom.
Ovo suđenje šalje jasne poruke. Jedna od njih upućena je svima koji su u Srebrenici, ali i na drugim mjestima, okrvavili ruke da neće biti ostavljeni na miru i da će svi oni - koljači, silovatelji i ubice - biti izvedeni pred lice pravde.

To je poruka direktnim izvršiocima da se na njih i njihove zločine nije zaboravilo.
Naravno, vrlo je bitno da budu kažnjeni svi ideolozi i stratezi zločina. To se i čini pred Haškim tribunalom. Bitno je i da pred lice pravde izađu očevi zločina Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Međutim, ništa manje nije bitno ni hapšenje i kažnjavanje tzv. sitnih riba.
To su ljudi koji su svojim rukama presijecali dječije vratove i svojim prstima pritiskali okidače na puškama.Ti i takvi ljudi danas se slobodno, bez imalo grižnje savjesti šetkaju ulicama Srebrenice, Bratunca i Zvornika.

Suđenje pred Sudom BiH ohrabrujuća je poruka i za porodice žrtava najvećeg zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata. Poruka je to povratnici Hatidži Mehmedović da će doći vrijeme kada se više na srebreničkim ulicama neće morati sretati s ubicom svog djeteta.
Pravda, koju traže porodice žrtava genocida u Srebrenici, bit će zadovoljena tek kada i posljednji koljač iz Srebrenice bude doveden pred sud. A pravda je nekako "najpravednija" kad se na nju ne mora dugo čekati. Na srebreničku se čeka dugo. Ali, kad god došla, dobro došla.(Avaz)