Pjesma mome sinu

Jednom su iscrtani
znakovi zivota moga
Jednom I nece vise
Jednom su ruseni djecacki snovi
Jednom, zato ti ovo sine pisem

Kad otvoris sine nevine oci
Ti jadan neces nista znati
Uzivat cemo u pogledu tvom
Sine, ja i tvoja mati



A kada jadan osjetis svijet
Ti sine sretan budi
Jer u tvoj ce zivot nahrliti
Nepozvani, sto se isto zovu LJUDI

Ne vjeruj sine u rijeci
Nego slijedi srce i dijela
Cisti ko od Boga neka ti budu
Oni su tvoga zivota sjena



Jednom ces dijete moj gost biti
Na rijeci sto se Drina zove
I tada ces sine slusati
Svoga oca djecacke snove

A ti ih dobro tada upamti
Neka nam rijeka svjedok bude
Da nikada na Putu svome
Neces prezirati ciste ljude



Dobro ce ti pratilja biti
Jer je ono na tvojoj strani
Nikada sine nemoj suzu kriti
Nemoj da ti bol zivot kvari

Snove i Srce svoje slijedi
Ali imaj Rijeku na umu
Zalogaj hljeba uvijek cijeni
Jer zivot je samo hod po drumu



A ti svoje drumove biraj
Laganim korakom ih shvati
Ne Boj se sine moj
Uvijek ce biti i otac i mati

http://srebrenica.blogger.ba/

To niko ne zna

Iz čijih očiju su te dvije suze potekle i dva izvora napravile
To niko ne zna
Sa čijih su ramena ta dva mlada hrasta iznikla
To niko ne zna
I ko drži te divlje dvije ruže sa zrelim crvenim plodovima šipka u rukama svojim
To niko ne zna
Kome je svoje zadnje misli uputio, šta je želio, koga je tražio, kome se molio
To niko ne zna

by Ibro Duraković

Govori noći

Govori, pričaj mrkla noći
Sa crnom ružom udovicom Srebrenčankom
Reci joj to što si joj odavno trebala reći
Reci joj da zna da suze uzalud isplakala nije
Reci joj da zna zašto budna san sanja
Što spavati i spavajući usniti ne može
Reci joj mrkla noći
Da to nikad više i neće moći

Nek´ se tome ne nada

Neka budna san sanja

I nek´ plače bez suza

by Ibro Duraković

Nena Srebrenčanka

Nena Srebrenčanka
sa srcem kamenim
odgaja unuka
sa srcem plemenim
tijelom čeličnim
i umom kristalno čistim
(usmjerenim ka svevišnjim)

Nena Srebrenčanka
sa srcem kamenim
odgaja unuku
sa tijelom medenim
i utrobom plodnom
kao zemljom oranicom
spremnom da rod svoj da
i nenu sa srcem kamenim
u pranenu sa zlatnim srcem pretvori

by Ibro Duraković

Roman o Srebrenici

Zašto Srebrenica?

Srebrenica je rana Bošnjaka. Ona je rijeka krvi koja će teći dok teče život i jednog jedinog potomka šehida koji pade za taj suri kamen zemlje bosanske. Ona jeste mezar svoga naroda. Ona jeste rana neprebolna nekada nekome.

Ali, ona živi dalje. Rane ostaju. Dužni smo da ranu zvanu "Srebrenica" liječimo tako što nećemo dati da padne u zaborav, a onaj ko je zaboravi učinio je zulum sam sebi. Učinio je zulum svome narodu. Učinio je zulum svojoj zemlji. Učinio je zulum hiljadama humki koje prekriva zemlja bosanska, hiljadama očiju čije suze natapaju tu zemlju ...



"Bog neka mi oprosti.

Neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati.

I što neću napisati. Ali sam ja svoje napisao.

Četvrtu godinu na prsima nosim ispisano:

Allah, dželle šanuhu, moj je Bog. Dini islam je moja vjera. Kur´an je moja knjiga. Kibla je moja Ćaba. Muhammed, alejhiselatu vesselamu, moj je pejgamber. Zurrijeta sam Adema pejgambera. Milleta sam Ibrahima pejgambera. Ummeta sam Muhammeda, alejhiselam.

Neće biti nikoga da po mom mezaru iz ibrika polije vodu. Dženaze neće biti. Neće me niko spustiti u mezar. Mene neće imati ko zovnuti na talkin. Ni mezara neće biti. I ne znam hoću li se moći i odazvati melekima. Zato sam razdrljio prsa i urezao ahdnamu: ko sam, šta sam, čiji sam. Neka Munkir i Nekir sami pročitaju. I neka me ostave da na misru predahnem u kaburu. Ili će mene, ipak, propitivati Mubešir i Bešir? Ja se uzdam, ja u Boga vjerujem, u Božije meleke, i u Božije kitabe, i u sve što je objavljeno pejgamberima, u Kur´an objavljen Muhammedu, alejhi selam, da će meni u kabur doći Mubešir i Bešir. I da će samo navratiti, svratiti, kao sa vrata pogledati, samo da virnu jesam li ja taj koji na prsima četiri godine nosim iman-tahtu. I neće me propitivati. I zato što će vidjeti da sve piše na mojim prsima i zato što će im o meni reći melek smrti Azrail. Ja se u Boga uzdam, pustit će me kaburski ispitivači na miru. Inšallah, dva meleka reći će: ´Ne boj se, mi smo tvoje društvo do Sudnjega Dana!´ "



Oživimo uspomenu na Srebrenicu tako što ćemo pričati o njoj. Liječimo njene rane tako što ćemo pomoći da ne padne u zaborav. A ne damo joj da padne u zaborav dok kalemi u našim rukama imaju tinte i dok srca u našim grudima imaju imana.

Ja joj ne dam da ostane sama, kao 11. 07. 1995. Ja joj ne dam zajedno sa onima koji padoše za njeno kamenje, zajedno sa onima koji ponesoše ahdnamu na svojim grudima, jer nikada se ne zna gdje i kada duše zlotvorske snuju plan "srebrenička sudbe" za ovu šaku jada našeg naroda koji osta u pameti poslije zlodjela koje nas skobi. Ja joj ne dam da sama pušta krike. Ja šaljem krik ove pjesme onima kojima je svejedno i onima koji ne znaju. Neka im ne bude svejedno i neka znaju. Tiče nas se itekako. A, ko ne želi da zna - taj i nije od nas. (Isnam Taljić)

Gorka istina

Odakle poći da ne bude tuga
tema ista samo priča druga
Srebrenica dovoljno je reći
krivci isti ni manji ni veći.

Tu nepravdu svi već dobro znaju
ali boli pa je i pričaju
zločinci se na slobodi kreću
pa to čini nepravdu još veću.

Šta to priča Sadako Ogata
kad ja nemam ni oca ni brata
sve su laži i dječije bajke
nemam nikog osim tužne majke.

Moj je babo i moja dva brata
od početka ovog ružnog rata
htjeli samo da zažtite svoje,
porodicu i djetinjstvo moje.

Zločinci ih u tome spriječiše
vječnu tugu nama ostaviše
da patim do kraja života
Srebrenica svjetska je sramota.

(Samija Gurdi)

Priča treća...

05.04.2006

Tuzlanska raja za Srebreničane

Forumasi "Tuzlarija" jos jednom su pokazali da imaju saosjecanja sa ljudima kojima je potrebna nasa pomoc. Po treci put organizovana je akcija pomoci povratnicima u Srebrenicu i okolna sela. Ovaj put nasa pomoc se bazirala na paketicima za djecu ali bilo je tu i paketa za odrasle. Uruceno su i odjevni predmeti za povratnike.

Tokom boravka u Srebrenici posjetili smo sela Osmače, Osat, Prohići, Zeleni Jadar, Potočare, u Lolićima smo stekli novog jarana Senahida i nasli smo nesto mladjih povratnika u samoj Srebrenici.

Kao i uvijek docekani smo vise nego ljubazno od stanovnika ovih sela .

Pocelo je ovako

11.04.2006.g.

ZAJEDNIČKI PROTEST ŽENA SREBRENICE I BORAČKH ORGANIZACIJA SARAJEVA I TUZLE

U znak sjećanja na 11. juli 1995. godine, kada se u Evropi desio najteži zločin nakon Drugog svjetskog rata, predstavnice Udruženja građana "Žene Srebrenice", koje su danas podržali i članovi trinaest boračkih organizacija iz Sarajevskog i Tuzlanskog kantona, organizirale su mirne proteste u Tuzli pod sloganom "Istina nama kazna zločincima". Današnje okupljanje počelo je u centralnom dijelu Tuzle na Pingi, nastavljeno protestnom šetnjom ulicama Tuzle i završilo kod Bosanskog kulturnog centra Tuzlanskog kantona, gdje su učesnici protesta organizirali skup podrške tužbi Bosne i Hercegovine za agresiju i genocid u Međunarodnom sudu pravde. Ovom skupu prisustvovalo je više od 300 članova Ratnih vojnih invalida , Udruženja šehidskih porodica, SUBNOAR-a, nositelja najvećih ratnih priznanja, predstavnice Udruženja građana „Žene Srebrenice“, Udruženja žena majke enklava Srebrenica i Žepa i brojni građani Tuzle. Ukazujući na velike žrtve tokom ratnih dešavanja u BiH, ali i sudske procese u Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju i presude za zločine protiv čovječnosti i genocid, prisutnima su se obratili Amor Mašović, predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih, prof. dr. Smail Čekić, profesor historijskih nauka i prof. Salih Kulenović, antropolog iz Tuzle.

Otvaranje novih masovnih grobnica u Srebrenici, Zvorniku i Bratuncu

– Nakon zimske pauze i provjere više lokacija proteklih nekoliko sedmica, 17. aprila tuzlansko Odjeljenje Federalne komisije za traženje nestalih osoba počet će ekshumacije najmanje tri masovne grobnice na području Podrinja. Ekipe za ekshumacije su završile sve neophodne pripreme. "U Srebrenici, Bratuncu i Zvorniku ekshumirat ćemo najmanje tri masovne grobnice i nekoliko pojedinačnih. Na više lokacija prikupit ćemo i posmrtne ostatke koji se nalaze na površini zemlje. U pitanju su tijela ubijenih Bošnjaka iz Srebrenice i Zvornika", kazao je u izjavi za FENU Murat Hurtić, šef tuzlanskog Odjeljenja Federalne komisije za traženje nestalih osoba. Hurtić navodi da će ovaj posao biti završen do početka maja, nakon čega slijedi otkrivanje i ekshumacija više velikih masovnih grobnica, o čemu će javnost više doznati naknadno. "Plan našeg rada u ovoj godini, odnosno do početka zimske pauze je završen. Uz ekshumacije i dalje ćemo intenzivno raditi na provjeri novih lokacija primarnih ili sekundarnih grobnica“, kazao je Hurtić.

11.04.2006. Tuzla









[Edited by cupo on 11-04-2006 at 21:07 GMT]

Piše: Gojko BERIĆ

Monstrum kao svetac

Svakog jedanaestog dana u mjesecu Majke Srebrenice i Podrinja posredstvom televizije ulaze u naše domove, podsjećajući nas da postoje i veće ljudske patnje od onih o kojima svakodnevno pišu novine. Mirnim protestima na ulicama Tuzle, a ovaj posljednji je bio najmasovniji od kraja rata, one traže minimum zadovoljštine za tragediju koja se na njih obrušila – da im se kažu mjesta koja još kriju kosti njihovih sinova, muževa i braće, i da svi počinioci genocida u Srebrenici budu primjerno kažnjeni.

Teško ide i jedno i drugo, što u ovim očajnim ženama kopni nadu u istinu i pravdu. Amerika i Evropa, pokrovitelji naše sadašnjosti i naše budućnosti, požuruju nas da zaboravimo na ono što je bilo. Sudbina ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića jedina su vijest iz rata u Bosni i Hercegovini na koju svjetski mediji još čekaju. Uskoro će se navršiti jedanaest godina otkako je Haški tribunal podigao optužnicu protiv njih, a oni su i dalje na slobodi. Sigurna da je on na nekoj adresi u Srbiji, vlastima nadomak ruke, Karla del Ponte je prije nekoliko mjeseci dala prednosti hapšenju generala Mladića.

Ali, šta je sa s tim monstrumom? Niko ga ne hapsi, a on sam niti se predaje, niti puca sebi u sljepoočnicu. Srbija nema racionalan odgovor ni na jedno pitanje u vezi s njim. Svi dosadašnji odgovori bili su u suštini lažni. Dok je pola Beograda viđalo Mladića, vlasti su tvrdile da ne znaju gdje je. Moćni jataci su potom premjestili haškog bjegunca tamo gdje se on najbolje osjećao – u neku od kasarni. Kad je i to provaljeno, Mladić se, navodno, sklonio u neku usamljenu planinsku kolibu. Prema najnovijoj službenoj verziji, elitni goniči ga već nedjeljama traže po šumama i gorama. Do sada je, tvrdi Beograd, bilo dvanaest organizovanih potjera za Mladićem, i sve su propale.

Svijet vjeruje kako je račun između Srba i Mladića isključivo politički račun, te da je njegovo hapšenje samo stvar političke volje. Niko u tu teoriju nije uvjereniji od Karle del Ponte, koja se povodi za prostom logikom da ako Vlada donese odluku da se Mladić izruči Hagu, policiji ostaje samo tehnički dio posla, i priča bi bila završena. Opšte je mišljenje da je glavni kočničar takvog raspleta premijer Vojislav Koštunica, koji će biti na vlasti sve dok Mladić bude na slobodi. Sve što oficijelna Srbija u vezi s tom misterijom nudi jesu izjave u stilu proročice Pitije. Predsjednik Boris Tadić je prije tri dana u intervjuu bečkom dnevniku “Kurir” rekao kako ne zna gdje je Mladić, a kad bi to iko od čelnih ljudi Srbije znao, taj bi ratni zločinac već bio u Hagu. Srbija je uvijek imala “teškoće” s rokovima, kaže Tadić. Ali, te “teškoće” traju već pet ili šest godina, koliko Mladić živi u Srbiji, pa takve floskule više niko ne uzima za ozbiljno.

Ako se nastavi sa takvom retorikom, jednog bismo se dana mogli suočiti sa verzijom prema kojoj zlikovac s tim imenom i prezimenom, bar što se zvanične Srbije tiče, nije ni postojao.

Srebrenica je bila grobnica Mladićeve “ratničke slave”, koju je među Srbima stekao ubijajući artiljerijom civilno stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Uprkos tome, on je već deceniju i po heroj sa postera, majica, kalendara i pivskih i rakijskih boca. Većina Srba se na taj način simbolično poistovjećuje sa jednim od najsurovijih ubica iz proteklog rata. Iako je zapravo riječ o istorijskom gubitniku i kukavici, mit o pobjedničkom vojskovođi i dalje traje. Mladić je svjestan kakva ga presuda čeka u Hagu. On ne razmišlja ni o Srbiji, ni o Srbima, već samo o tome kako da se što bolje sakrije i produži život bilo gdje, makar ispod suknje neke monahinje. Posramljena očevim likom i djelom, njegova kćerka se ubila tokom rata, a on je i tome uprkos nastavio da živi.

To što ga mnogi Srbi s obje strane Drine i dalje obožavaju dokaz je da račun između njih i ovog ratnog zločinca nikada nije bio patriotski i politički račun, već psihijatrijski slučaj. Simptom bolesti naroda koji zna samo za poraze.

Ali, šta je sa računom između ovog dželata i njegovih žrtava? U razgovoru za “Frankfurter algemajne cajtung” koordinator Pakta za stabilnost Balkana, Erhard Busek, izrazio je skepticizam u pogledu Mladićevog izručenja Hagu. Busek prije vjeruje da će Mladićev slučaj biti “riješen” – samoubistvom.

Naravno, nije isključen ni takav ishod. Ali, Busekova izjava kao da otkriva pozadinu čudne bolećivosti koju Evropska unija ispoljava prema vlastima u Beogradu: izostalo je postavljanje ultimativnog roka za hapšenje Mladića, a započeti pregovori o stabilizaciji i pridruživanju se nastavljaju.

Amor Mašović, koji kao malo ko poznaje patnje Srebreničanki, kaže da one sve manje drže do pravde, jer u nju više ne vjeruju. Evropa ne čuje njihove molitve. Te žene neće imati nikakvu satisfakciju od eventualnog Mladićevog samoubistva. A ako Mladić jednog dana ipak ode u Hag, suđenje neće imati isti efekat kao da mu je suđeno prije sedam ili osam godina. Kao što reče jedan filozof, zajedno s nama stari i nesreća. Ljudska izdržljivost je ograničena. I suze jednoga dana presahnu.(Oslobodjenje)