cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
|
Re: 11.07.2008 Srebrenica/Potocari slike sa dzenaze
13. godišnjica genocida u Srebrenici
Piše: Asim Bešlija
13. godišnjica genocida u Srebrenici protièe po veæ ustaljenom redu. Osim smiraja za preko 300 žrtava, biæe mnogo protokolarnih govora, formalnih obraæanja, politièari æe se utrkivati da budu što skrušeniji i navodno uz žrtve koje svake godine nakon 11. jula ostaju prepuštene same sebi.
Piše: Asim Bešlija
U zapeæku, iz godine u godine, malo se ko bavi kolektivnom šutnjom o hiljadama onih koji su uèestvovali u zloèinu i hiljadama onih koji su zloèin posmatrali. Mi se prisjeæamo Dražena Erdemoviæa, prvog vojnika VRS koji je priznao zloèin i ubijanja, i otvorio put da istina jednog dana dopre i do njegovih sugraðana Srba.
I dok se hiljade ljudi slijeva na mezarje u Potoèarima, prekriveno sada veæ redovima nišana, kako bi opet nanovo ovog 11. jula ukopali nove identificirane žrtve, u okolnim mjestima vlada neki mir. Kao da sve utihne. Bilo je u prvim godinama obilježavanja genocida u Srebrenici svakakvih provokacija, ali iz godine u godinu, sve je tiše. Kao da se neki tamni oblak spustio na savjest pa ne da progovoriti. Kako godine odmièu, tako i zloèin koji je poèinjen u Srebrenici postaje sve veæi i veæi. Kako postajemo normalna zemlja, tako nam iz ove daljine postaje sve nejasnije – kako su neki ljudi mogli pobiti toliko drugih ljudi, u svega nekoliko dana? Kako to da oni koji su uèestvovali u zloèinu i dalje šute? Kako to da i pored nepobitnih dokaza, masovnih grobnica, snimaka, i èega sve ne, i dalje postoje ljudi koji ne vjeruju da se zloèin desio i da je Vojska Republike Srpske to uèinila za Republiku Srpsku?
No, vremena kada æe se skrušeno priznati i tražiti izvinjenje od preživjelih Srebrenièana još su, izgleda, daleko.
Danas u Srebrenici i okolici ne postoje ljudi voljni da pomognu da se barem pronaðu kosti ljudi koji su poubijani poput životinja, i da se naðu masovne grobnice kojima šire srebrenièko podruèje još uvijek vrvi. Komšije Srbi još uvijek šute. Šuti vozaè kamiona koji je vozio stotine mrtvih tijela u masovnu grobnicu, šuti i bagerista koji je tijela iz te masovne grobnice prebacivao na kamion kako bi se premjestila na drugo mjesto, ali šuti i neki èoban koji je , dok je èuvao stoku, znao o èemu se radi pa mu se to što se radi komšijama Muslimanima èinilo sasvim normalno. Sva trojica, možda, nekad, negdje, osjete stid što se i danas još uvijek mogu zvati ljudima, kojima je ubijanje drugih ljudi izgledalo kao igranje šaha.
Dražen Erdemoviæ - ubica
16. juli 1995.godine bio je sparan ljetni dan, ali to nije moglo smetati Draženu Erdemoviæu i njegovim kolegama iz Desetog diverzantskog odreda da ispoštuju naredbu i odu na poljoprivredno dobro u blizini Pilice, sjeverozapadno od Zvornika. Dobili su obavjest da æe puni autobusi muslimanskih muškaraca koji su se predali Srbima, tokom cijelog dana pristizati na ovo mjesto. Dražen se uspio u to uvjeriti na samom poljoprivrednom dobru. Autobusi uistinu puni muškaraca starih od 17 do 60 godina su dovoženi, a zatim su ih izvodili po deset, vodili iza jedne zgrade i ubijali. Jedan rutinski posao. Izlaze po desetorica, staju leðima okrenuti ka Draženu i njegovim kolegama, a oni rafalaju iz automatskog oružja dok ovi padaju mrtvi. Ubijeno ih je na stotine tog dana. Padali su kao kule od karata.
Meðutim, godinu dana kasnije, u zemlji tulipana, iza rešetaka Haškog tribunala Dražen Erdemoviæ ovo æe i priznati. Da, bilo je masovnih ubijanja, i da, on je to radio.
´Poštovani sude, ja sam to morao da radim. Da sam odbio to da radim, ubili bi i mene sa tim ljudima. Kad sam odbijao da radim, rekli su mi: ´Ako ti je žao, stani i ti sa njima da i tebe ubijemo.´ Meni nije bilo žao mene, meni je bilo žao moje porodice i moga... Moje supruge i moga sina koji je tada imao devet meseci i koji bi isto... da nisam... da sam odbio to da radim... To je sve... što želim...´ , rekao je Erdemoviæ u svome pokajnièkom emocionalnom nastupu. Još dok mu se ni znoj na rukama stvoren od držanja puške koja je kosila ljude nije bio ni osušio.
Pretresno vijeæe Tribunala je prihvatilo njegovo priznanje i iste godine ga osudilo na 10 godina zatvora. 1998.godine kazna mu je preinaèena na 5 godina zatvora. Erdemoviæ je zauzvrat u svojoj izjavi detaljno opisao šta se dešavalo te bio koristan svjedok na suðenjima i u predmetima drugim optuženicima srpske nacionalnosti – Radislavu Krstiæu te Karadžiæu i Mladiæu.
Ubio 70 ljudi
Ubijanja na poljoprivrednom dobru kod Pilice trajala su od 10 sati ujutro do 3 poslijepodne. Erdemoviæ je u svome priznanju krivice isprièao da je bilo ukupno dvadesetak autobusa sa po 60 muškaraca i djeèaka, a njegove su procjene da je lièno, iz automatskog oružja, ubio približno 70 ljudi.
Sudijama je isprièao i da je tokom tog ubilaèkog pohoda pokušao spasiti i život jednom èovjeku starom izmeðu 50 i 60 godina koji je tvrdio da je spasio neke Srbe iz Srebrenice, ali je zapovjednik Brano Gojkoviæ, koji je inaèe vodio èitavu operaciju kod Pilice, rekao da ne želi da bude živih svjedoka. Dakle, i taj starac je ubijen.
Nakon toga slijedila je nova naredba za nova ubijanja. Trebalo je strijeljati pet stotina muslimana zatvorenih u društvenom domu u Pilici a prema vlastitim rijeèima, Erdemoviæ je to uspio izbjeæi, odbivši narednu uz podršku još nekolicine vojnika.
Erdemoviæ, inaèe roðeni Tuzlak, proveo je pet godina u zatvoru. Nakon toga pušten je na slobodu i danas uživa status zaštiæenog svjedoka, tamo, negdje.
Jedan dan u životu Dražena Erdemoviæa
Hrvatska spisateljica Slavenka Drakuliæ objavila je sjajnu knjigu pod nazivom ´Oni ne bi ni mrava zgazili´, posveæenu upravo Erdemoviæu i sliènim Draženima, gdje pokušava doèarati kako se to jedan èovjek, poput junaka ove prièe, mogao osjeæati dok je profesionalno odraðivao svoj morbidni posao. Drakuliæ u knjizi, koja govori o ´ljudskoj´ strani zloèinaèkog uma piše posebnu prièu o Erdemoviæu i kako se sve to odvijalo tog 16.jula.1995.godine, kada je umjesto u Švicarskoj, nakon što je napustio Tuzlu, Erdemoviæ završio na farmi Branjevo, ubijajuæi ljude. Evo isjeèka iz prièe ´Jedan dan u životu Dražena Erdemoviæa´
´Veæ je prošlo podne, ali vojnici nisu imali vremena za odmor. U poèetku bi Dražen svakih pola sata sjeo pod drvo i popušio cigaretu. Ta je pauza bila neka vrsta bijega. Ali više mu nije bilo do pušenja. Pokreti su mu postajali mehanièki. Nanišanio bi neèiju glavu i pucao, prije nego što bi stigao obrisati znoj sa èela, sljedeæi bi zarobljenik veæ kleèao pred njim. To mu je bilo draže, jer ako bi pauza bila preduga, postajao je svjestan smrada leševa. Ljeti se leševi gotovo odmah poènu raspadati.
Ivan je vidio da je Dražen preblijedio. Ponudio mu je rakiju, domaæu šljivovicu. Nakon par gutljaja bilo mu je bolje. Alkohol ga je obuzeo i nekoliko je rundi pucao bez razmišljanja. Dok je otpijao još jedan dugi gutljaj šljivovice, Dražen je krajièkom oka ugledao djeèaka koji je izlazio iz autobusa. Oèi mu nisu bile vezane i Dražen mu je vidio lice, iako je sebi obeæao da zarobljenicima neæe gledati u lice; to mu je otežavalo posao. Deèko je mogao imati nekih petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oèi su mu bile sve veæe, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. "Ali to je djeèak, samo djeèak", mrmljao je Dražen više za sebe, pazeæi da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za pucanje, Dražen je zaèuo djeèakov glas. "Mama", prošaptao je, "mama!" Toga je dana Dražen èuo ljude kako mole za svoj život, odrasle muškarce koji su plakali poput djece, obeæavali vojnicima novac, automobile, èak i kuæe. Mnogi su psovali, neki su jeèali. Ali ovaj djeèak je zvao majku, kao što djeca obièno èine kada se probude iz ružnog sna i žele osjetiti majèinu ruku na èelu. Iako je minutu kasnije veæ bio mrtav, Draženu se još uvijek èinilo da èuje njegov glas. Poèinjem halucinirati, pomislio je. Po drugi put toga dana Draženu je tako pozlilo da je potrèao prema grmlju i povratio. Ništa nije izlazilo, samo žuækasta tekuæina koja je smrdila na alkohol.
Novi autobus još nije stigao. Naslonio se na drvo. Bio je iscrpljen. Od deset sati ujutro bio je na suncu, pucajuæi, trudeæi se da ne gleda u zarobljenike, da ne razmišlja o njima, da ništa ne osjeæa. Sada je bio tup, tijelo mu je bilo ukoèeno kao da je od drveta.
Iza tri sata poslijepodne sve je bilo gotovo. Gojkoviæ je rekao da više nema zarobljenika i vojnici su se brzo ukrcali u svoj autobus. Sunce je još bilo visoko na nebu i smrad je bio nepodnošljiv. Dražen je jedva èekao da ode s tog groznog mjesta. Ponovo je zaželio da može skoèiti u vodu ili se barem otuširati i sprati sa sebe miris smrti. Da barem može oprati ruke! Dražen ih je pažljivo promotrio. Na njima nije bilo krvi, samo žulj na desnom kažiprstu. "Okrugli, ružièasti žulj. Kako je to èudno", pomislio je, "dobiti žulj od ubijanja!" ´.
http://www.sarajevo-x.com/clanak/080711001
|
13-07-2008 at 02:25 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
|
Re: Posveceno zrtvama genocida u Srebrenici
11.07.2008
13. godišnjica genocida u Srebrenici
Piše: Asim Bešlija
13. godišnjica genocida u Srebrenici protièe po veæ ustaljenom redu. Osim smiraja za preko 300 žrtava, biæe mnogo protokolarnih govora, formalnih obraæanja, politièari æe se utrkivati da budu što skrušeniji i navodno uz žrtve koje svake godine nakon 11. jula ostaju prepuštene same sebi.
Piše: Asim Bešlija
U zapeæku, iz godine u godine, malo se ko bavi kolektivnom šutnjom o hiljadama onih koji su uèestvovali u zloèinu i hiljadama onih koji su zloèin posmatrali. Mi se prisjeæamo Dražena Erdemoviæa, prvog vojnika VRS koji je priznao zloèin i ubijanja, i otvorio put da istina jednog dana dopre i do njegovih sugraðana Srba.
I dok se hiljade ljudi slijeva na mezarje u Potoèarima, prekriveno sada veæ redovima nišana, kako bi opet nanovo ovog 11. jula ukopali nove identificirane žrtve, u okolnim mjestima vlada neki mir. Kao da sve utihne. Bilo je u prvim godinama obilježavanja genocida u Srebrenici svakakvih provokacija, ali iz godine u godinu, sve je tiše. Kao da se neki tamni oblak spustio na savjest pa ne da progovoriti. Kako godine odmièu, tako i zloèin koji je poèinjen u Srebrenici postaje sve veæi i veæi. Kako postajemo normalna zemlja, tako nam iz ove daljine postaje sve nejasnije – kako su neki ljudi mogli pobiti toliko drugih ljudi, u svega nekoliko dana? Kako to da oni koji su uèestvovali u zloèinu i dalje šute? Kako to da i pored nepobitnih dokaza, masovnih grobnica, snimaka, i èega sve ne, i dalje postoje ljudi koji ne vjeruju da se zloèin desio i da je Vojska Republike Srpske to uèinila za Republiku Srpsku?
No, vremena kada æe se skrušeno priznati i tražiti izvinjenje od preživjelih Srebrenièana još su, izgleda, daleko.
Danas u Srebrenici i okolici ne postoje ljudi voljni da pomognu da se barem pronaðu kosti ljudi koji su poubijani poput životinja, i da se naðu masovne grobnice kojima šire srebrenièko podruèje još uvijek vrvi. Komšije Srbi još uvijek šute. Šuti vozaè kamiona koji je vozio stotine mrtvih tijela u masovnu grobnicu, šuti i bagerista koji je tijela iz te masovne grobnice prebacivao na kamion kako bi se premjestila na drugo mjesto, ali šuti i neki èoban koji je , dok je èuvao stoku, znao o èemu se radi pa mu se to što se radi komšijama Muslimanima èinilo sasvim normalno. Sva trojica, možda, nekad, negdje, osjete stid što se i danas još uvijek mogu zvati ljudima, kojima je ubijanje drugih ljudi izgledalo kao igranje šaha.
Dražen Erdemoviæ - ubica
16. juli 1995.godine bio je sparan ljetni dan, ali to nije moglo smetati Draženu Erdemoviæu i njegovim kolegama iz Desetog diverzantskog odreda da ispoštuju naredbu i odu na poljoprivredno dobro u blizini Pilice, sjeverozapadno od Zvornika. Dobili su obavjest da æe puni autobusi muslimanskih muškaraca koji su se predali Srbima, tokom cijelog dana pristizati na ovo mjesto. Dražen se uspio u to uvjeriti na samom poljoprivrednom dobru. Autobusi uistinu puni muškaraca starih od 17 do 60 godina su dovoženi, a zatim su ih izvodili po deset, vodili iza jedne zgrade i ubijali. Jedan rutinski posao. Izlaze po desetorica, staju leðima okrenuti ka Draženu i njegovim kolegama, a oni rafalaju iz automatskog oružja dok ovi padaju mrtvi. Ubijeno ih je na stotine tog dana. Padali su kao kule od karata.
Meðutim, godinu dana kasnije, u zemlji tulipana, iza rešetaka Haškog tribunala Dražen Erdemoviæ ovo æe i priznati. Da, bilo je masovnih ubijanja, i da, on je to radio.
´Poštovani sude, ja sam to morao da radim. Da sam odbio to da radim, ubili bi i mene sa tim ljudima. Kad sam odbijao da radim, rekli su mi: ´Ako ti je žao, stani i ti sa njima da i tebe ubijemo.´ Meni nije bilo žao mene, meni je bilo žao moje porodice i moga... Moje supruge i moga sina koji je tada imao devet meseci i koji bi isto... da nisam... da sam odbio to da radim... To je sve... što želim...´ , rekao je Erdemoviæ u svome pokajnièkom emocionalnom nastupu. Još dok mu se ni znoj na rukama stvoren od držanja puške koja je kosila ljude nije bio ni osušio.
Pretresno vijeæe Tribunala je prihvatilo njegovo priznanje i iste godine ga osudilo na 10 godina zatvora. 1998.godine kazna mu je preinaèena na 5 godina zatvora. Erdemoviæ je zauzvrat u svojoj izjavi detaljno opisao šta se dešavalo te bio koristan svjedok na suðenjima i u predmetima drugim optuženicima srpske nacionalnosti – Radislavu Krstiæu te Karadžiæu i Mladiæu.
Ubio 70 ljudi
Ubijanja na poljoprivrednom dobru kod Pilice trajala su od 10 sati ujutro do 3 poslijepodne. Erdemoviæ je u svome priznanju krivice isprièao da je bilo ukupno dvadesetak autobusa sa po 60 muškaraca i djeèaka, a njegove su procjene da je lièno, iz automatskog oružja, ubio približno 70 ljudi.
Sudijama je isprièao i da je tokom tog ubilaèkog pohoda pokušao spasiti i život jednom èovjeku starom izmeðu 50 i 60 godina koji je tvrdio da je spasio neke Srbe iz Srebrenice, ali je zapovjednik Brano Gojkoviæ, koji je inaèe vodio èitavu operaciju kod Pilice, rekao da ne želi da bude živih svjedoka. Dakle, i taj starac je ubijen.
Nakon toga slijedila je nova naredba za nova ubijanja. Trebalo je strijeljati pet stotina muslimana zatvorenih u društvenom domu u Pilici a prema vlastitim rijeèima, Erdemoviæ je to uspio izbjeæi, odbivši narednu uz podršku još nekolicine vojnika.
Erdemoviæ, inaèe roðeni Tuzlak, proveo je pet godina u zatvoru. Nakon toga pušten je na slobodu i danas uživa status zaštiæenog svjedoka, tamo, negdje.
Jedan dan u životu Dražena Erdemoviæa
Hrvatska spisateljica Slavenka Drakuliæ objavila je sjajnu knjigu pod nazivom ´Oni ne bi ni mrava zgazili´, posveæenu upravo Erdemoviæu i sliènim Draženima, gdje pokušava doèarati kako se to jedan èovjek, poput junaka ove prièe, mogao osjeæati dok je profesionalno odraðivao svoj morbidni posao. Drakuliæ u knjizi, koja govori o ´ljudskoj´ strani zloèinaèkog uma piše posebnu prièu o Erdemoviæu i kako se sve to odvijalo tog 16.jula.1995.godine, kada je umjesto u Švicarskoj, nakon što je napustio Tuzlu, Erdemoviæ završio na farmi Branjevo, ubijajuæi ljude. Evo isjeèka iz prièe ´Jedan dan u životu Dražena Erdemoviæa´
´Veæ je prošlo podne, ali vojnici nisu imali vremena za odmor. U poèetku bi Dražen svakih pola sata sjeo pod drvo i popušio cigaretu. Ta je pauza bila neka vrsta bijega. Ali više mu nije bilo do pušenja. Pokreti su mu postajali mehanièki. Nanišanio bi neèiju glavu i pucao, prije nego što bi stigao obrisati znoj sa èela, sljedeæi bi zarobljenik veæ kleèao pred njim. To mu je bilo draže, jer ako bi pauza bila preduga, postajao je svjestan smrada leševa. Ljeti se leševi gotovo odmah poènu raspadati.
Ivan je vidio da je Dražen preblijedio. Ponudio mu je rakiju, domaæu šljivovicu. Nakon par gutljaja bilo mu je bolje. Alkohol ga je obuzeo i nekoliko je rundi pucao bez razmišljanja. Dok je otpijao još jedan dugi gutljaj šljivovice, Dražen je krajièkom oka ugledao djeèaka koji je izlazio iz autobusa. Oèi mu nisu bile vezane i Dražen mu je vidio lice, iako je sebi obeæao da zarobljenicima neæe gledati u lice; to mu je otežavalo posao. Deèko je mogao imati nekih petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oèi su mu bile sve veæe, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. "Ali to je djeèak, samo djeèak", mrmljao je Dražen više za sebe, pazeæi da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za pucanje, Dražen je zaèuo djeèakov glas. "Mama", prošaptao je, "mama!" Toga je dana Dražen èuo ljude kako mole za svoj život, odrasle muškarce koji su plakali poput djece, obeæavali vojnicima novac, automobile, èak i kuæe. Mnogi su psovali, neki su jeèali. Ali ovaj djeèak je zvao majku, kao što djeca obièno èine kada se probude iz ružnog sna i žele osjetiti majèinu ruku na èelu. Iako je minutu kasnije veæ bio mrtav, Draženu se još uvijek èinilo da èuje njegov glas. Poèinjem halucinirati, pomislio je. Po drugi put toga dana Draženu je tako pozlilo da je potrèao prema grmlju i povratio. Ništa nije izlazilo, samo žuækasta tekuæina koja je smrdila na alkohol.
Novi autobus još nije stigao. Naslonio se na drvo. Bio je iscrpljen. Od deset sati ujutro bio je na suncu, pucajuæi, trudeæi se da ne gleda u zarobljenike, da ne razmišlja o njima, da ništa ne osjeæa. Sada je bio tup, tijelo mu je bilo ukoèeno kao da je od drveta.
Iza tri sata poslijepodne sve je bilo gotovo. Gojkoviæ je rekao da više nema zarobljenika i vojnici su se brzo ukrcali u svoj autobus. Sunce je još bilo visoko na nebu i smrad je bio nepodnošljiv. Dražen je jedva èekao da ode s tog groznog mjesta. Ponovo je zaželio da može skoèiti u vodu ili se barem otuširati i sprati sa sebe miris smrti. Da barem može oprati ruke! Dražen ih je pažljivo promotrio. Na njima nije bilo krvi, samo žulj na desnom kažiprstu. "Okrugli, ružièasti žulj. Kako je to èudno", pomislio je, "dobiti žulj od ubijanja!" ´.
http://www.sarajevo-x.com/clanak/080711001
[Edited by cupo on 13-07-2008 at 02:26 GMT]
|
13-07-2008 at 02:26 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Bina52 Nivo: Forumski doajen Brcanka
Registriran(a): 11-10-2007 Lokacija: USA Odgovori: 1038 IP: Maskiran
|
Re: Re: Posveceno zrtvama genocida u Srebrenici
citat: cupo wrote:
10.06.2008
Zloèin u Srebrenici
Hasan Nuhanoviæ tuži Holandiju
Hoæe li iko odgovarati što su u julu 1995. godine Hasanu Nuhanoviæu ubijeni otac, majka i brat? Možda. Hasan kao jedini preživjeli u svojoj porodici sada tuži Kraljevinu Holandiju zato što su holandski vojnici odbili da ih zaštite, te ih hladnokrvno predali srpskim vojnicima, koji su ih, kao i hiljade drugih, ubili. Sudski proces poèinje u Hagu 16. juna.
Piše: Asim Bešlija
Hasanu Nuhanoviæu ovo je možda posljednja šansa da potraži pravdu zbog toga što su srpski vojnici 11. jula 1995.godine pobili svu njegovu porodicu, dok je on zbog oznake UN koju je nosio na prsima ostao živ. On æe se 16. juna pojaviti pred okružnim sudom u Hagu gdje poèinje saslušanje na osnovu civilne tužbe koju je Nuhanoviæ podnio protiv holandske države. On zajedno sa porodicom Rize Mustafiæa traži utvrðivanje odgovornosti Holandije zbog toga što su njene trupe propustile da zaštite njihove porodice koje su ubijene tokom masovnih zloèina Vojske Republike Srpske.
Hasan Nuhanoviæ bio je prevodilac Holandskog bataljona, dok je Rizo Mustafiæ bio elektrièar u njihovoj bazi u Potoèarima, i u vrijeme kada su hiljade izbjeglica potražile sklonište kod trupa koje su ih trebale štiti. Umjesto toga, Holanðani su izbjeglice predali srpskim vojnicima koji su hladnokrvno pobili na hiljade ljudi.
U akciji protiv holandske države gdje se vodi debata oko raspodjele odgovornosti izmeðu UN-a i zemalja èlanica, zastupnica Nuhanoviæa i porodice Mustafiæ, advokat Liesbeth Zegveld æe iznijeti tvrdnju da su holandska vlada i holandska komanda pri UNPROFOR-u odgovorne za nemar koji su pokazale holandske trupe, a koje su prvenstveno bile zabrinute za sigurnost kontingenta i nisu pokazale pažnju za civilno stanovništvo koje im je povjereno na brigu. Porodice ponajprije žele da saznaju i ustanove istinu o tome zašto su Ibro, Nasiha, i Muhamed Nuhanoviæ te Rizo Mustafiæ bili poslani u smrt pod brutalnim okolnostima kada su Ujedinjene nacije obeæale da æe se pobrinuti za njihovu sigurnost.
Praznih ruku, punih sjeæanja
Iako veæ više od deceniju vodi neumornu bitku da doðe do pravde za svoju porodicu koja je tek tako ubijena, Hasan Nuhanoviæ do sada nije imao mnogo sreæe. Jedina stvar u koju je ovaj èovjek siguran da ima jesu sjeæanja na one posljednje momente sa njegovom porodicom, prije nego su ih Holanðani predali Srbima koji su ih potom ubili. Hasan je svjedok sa mjesta dogaðaja i èovjek koji ima svoju vjerodostojnu prièu, prièu koja svjedoèi o licemjerju UN-a i holandskih trupa onda kada su trebali zaštiti nedužne srebrenièke civile. Hasanova svjedoèenja možda su najbolje opisana u njegovim prièama koje možete naæi svuda na internetu, a posebno onoj nazvanoj ´Veèera moje majke´ gdje sasvim precizno iznosi sramnu ulogu Holanðana kada su trebali pružiti pomoæ.
Naime, u ovoj prièi Nuhanoviæ opisuje obièaj koji je imao da svaki put kada bi u Srebrenicu došli novi oficiri UNPROFOR-a, on bi ih pozivao na veèeru koju je pripremala njegova majka, od hrane koju je on uspio kupiti jer je zaraðivao kao prevodilac. Hasan se prisjeæa da je hrana za njih bila mnogo bolja od one koju je veæinom jelo 20 izbjeglica u kuæi u kojoj je i on živio. Njegova majka napravila bi sarme, pite te hurmašice kako bi poèastila strane goste. Bila je to bosanska gostoprimljivost, koju je naglašavao i njegov otac svaki put kad bi im stranci dolazili u goste.
´Vi koji ste u Srebrenicu došli izdaleka, iz Londona, Pariza, Haga, vi ste naš prozor u svijet. Mi nemamo novina, nemamo struje ni televizije. Mi smo potpuno odsjeèeni od svijeta, i kada vas gledam i slušam ovog momenta, osjeæam kao da sam na nekom drugom mjestu - negdje u Parizu, Londonu, negdje u normalnom svijetu gdje nema rata, patnje, ubijanja. Hvala vam što ste došli´, govorio bi Hasanov otac, ni ne sluteæi šta æe mu poslije prirediti ti isti ljudi.
´Tvoja mama je pravila tako dobre kolaèe´
edan od ljudi koji je dolazio kod Hasana na veèere bio je izvjesni Mark Foster, Britanac, do èijeg je broja Hasan sluèajno došao 1997. godine, oèajnièki tražeæi svoju nestalu porodicu, i pomoæ u traženju. Hasan se prisjeæa da ne zna je li bio u nekoj zoni sumraka ili razgovarao sa stvarnom osobom imenom Mark Foster koji mu je, nakon što je èuo da mu je porodica nestala, rekao: ´Žao mi je, Hasane. Tvoja majka je pravila tako ukusne kolaèe´.
Drugi èovjek kojeg se Hasan prisjeæa je holandski kapetan Andre de Haan. Kada je u noæi 12. jula Hasan saznao da je odmah ispred baze ubijeno devet ljudi, te to saopæio svojoj porodici, njegova majka je poèela gubiti svijest. Nalazili su se u improviziranom uredu u bazi u Potoèarima kojim je rukovodio upravo de Haan, koji je bio njihov èest gost prije pada Srebrenice. Kada je njegova majka shvatila da æe svi biti ubijeni, poèela je padati pa ju je Hasan spustio na krevet. Nekoliko koraka od njih stajali su de Haan, jedna njemaèka medicinska sestra i jedan australijski ljekar. Niko nije ništa poduzeo niti okrenuo glavu prema njegovoj majci, kao da nije postojala, kao da je bila dio namještaja, prisjeæa se Hasan.
´Taj isti de Haan, samo nekoliko sedmica prije, jeo je bosanske sarme kod moje mame i dao joj je nekoliko komplimenata kako dobro kuha.
Sutra, 13. jula, oko 5-6 sati poslijepodne, taj isti de Haan izrekao je osuðujuæu reèenicu za moju porodicu: "Hasane, reci tvojoj maci, bratu i ocu da napuste bazu“. Gledao je na mene i njih, dok su iza nas stajala trojica dobro naoružanih holandskih vojnika. Svi su gledali na nas kao da su pitali – šta èekate? Vani, odmah ispred baze, srpski vojnici su ubijali bosanski narod. Ja sam ih i dalje molio da barem ostave moga brata´, opisao je Hasan Nuhanoviæ svoja detaljna sjeæanja na najgore momente njegovog života.
Njegov brat se podigao, rekao da ih više ne moli za ostanak, rekao mu da ide napolje i da ako može, on ostane sa Holanðanima. Njegov brat, majka i otac otišli su zauvijek. Kao i ostali civili iz baze. Iza njih su ostale da vise holandska kraljevska zastava, zastava UN-a i plastièna ploèica na Hasanovim prsima na kojoj je pisalo UN i zbog koje on nije ubijen.
Trinaest godina nakon ovih dogaðanja, Hasan odlazi u zemlju ovih vojnika da pita njih i njihovu vladu - ko je kriv?
http://www.sarajevo-x.com/clanak/080610008
Reportaza o ovom mladom Srebrenicanu je bila prikazana i ovdje u USA na Tv i gledala sam je s paznjom ,ali poslije vise nikada nisam mogla da saznam sta je s njim bilo i je li to vec izganjao.
Cak u reportazi su prikazani i neki susreti sa Holandjanima i kako uzaludno ide od vrata do vrata da traga.A onda njega kako daje izjavu da je izganjao i pokrenuo sudski postupak u Holandiji.
|
13-07-2008 at 05:51 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
|
Re: 11.07.2008 Srebrenica/Potocari slike sa dzenaze
Prièa Kade Hotiæ šokirala turskog voditelja
Program pratilo 75 miliona ljudi. Ersin Kuèuk Barak pokazao mi je da ne može nastaviti voditi emisiju, kaže Mariæ...
14.07.2008. 11:07
Turska nacionalna i satelitska radio-televizija TRT, emitiranjem specijalnog programa povodom 11. jula, omoguæila je da 75 miliona ljudi na pet kontinenata vidi dženazu 308 žrtava genocida u Srebrenici.
Srebrenièka tragedija ostavila je snažan utisak na gledaoce jer, kako kaže glavni i odgovorni urednik TRT-a na bosanskom jeziku Bekim Muftareviæ, u Turskoj se sinonim bosanskog genocida, kao i svugdje u svijetu, oslikava preko Srebrenice.
Prema njegovim rijeèima, tokom 24-satnog emitiranja programa, telefoni TRT-a bili su blokirani pozivima iz svih dijelova svijeta.
- Jednostavno, reakcije su bile nevjerovatne. Bili smo iznenaðeni. Imali smo program od 24 sata posveæen BiH. Angažirani su bili i ostali turski kanali i svaki sat su se ukljuèivali uživo. Prikazali smo veliki broj dokumentarnih filmova i materijala. Obnovili smo sjeæanja na sve ono što se dogodilo u Srebrenici i BiH - kazao je za "Dnevni avaz" Muftareviæ.
Cjelodnevnom programu o Srebrenici prethodili su prilozi tokom cijele sedmice.
Program je tehnièki bio realiziran u saradnji s TVSA. Direktor programa TVSA Zvonko Mariæ kazao nam je da je tokom emitiranja specijalnog programa posebno potresno bilo kazivanje Srebrenièanke Kade Hotiæ.
- Kada Hotiæ je svojim potresnim kazivanjem u jednom trenutku dovela emisiju u krizu. Turski voditelj Ersin Kuèuk Barak bio je šokiran i pokazao mi je da ne može nastaviti emisiju. I ja sam bio šokiran. Poznajem je više od deset godina, ali nikada kao tada nije govorila - kazao je Mariæ.
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/prica-kade-hotic-sokirala-turskog-voditelja
|
14-07-2008 at 17:17 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Trenutno aktivni korisnici |
Aktivni gosti: 21
Skriveni clanovi: 0
Aktivni èlanovi: 0
Sretan roðendan: adnan1980, bosanskisamac, cober52, Djeno29, elittt, fata_iz_inata, gojgoj, lala, light_ss, merfiz, posteno.ba, renesis, sloboda-dita, Toni_P, Vejsil
|
FORUM : Vjeène teme : Posveceno zrtvama genocida u Srebrenici |
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|