Tuzla: Krajisnicii i Zenicani ucesnici Marsa Mira 2009


Nezuk, Sapna: Ucesnici Marsa Mira 2009 krenuli ka Srebrenici

evo i jedna kratka reportaza ucesnika ovogodisnjeg marsa.

Prvi dan, srijeda 08.07.2009 (Duzina puta po organizatoru 40 Km)
Nezuk - Kamenica, polazak u 9,00h


Za mene dan počinje u pola šest ujutro. Obavljam posljednje pripreme za polazak na marš, sve je spremno, ovaj trenutak sam čekao tri godine, sada napokon mi se ukazala prilika i pored mojih mnogobrojnih obaveza da se zaputim i da predjem onu istu trasu kojom su prije četrnest godina presli srebrenicani koji su bjezali pred četničkim agresorom.
Polazak iz Kalesije je planiran u pola 7 ispred zgrade općine, tu su nam podjeljene akreditacije i upoznati smo s kodeksom ponašanja. Negdje oko pola osam samo se zaputili s šest autobusa za Sapnu, tačnije za mjesnu zajednicu Nezuk. Kada smo stigli u Nezuk, prema nekim mojim procjenama tu je već bilo barem 2500 ljudi. Bilo je ljudi iz svih krajeva BiH od Cazina od Brčkog pa sve do Ljubuškog. Veliki broj planinskih društava iz Travnika, Srebrenika, Kladnja itd. Takodjer, veliki broj stranaca iz Francuske, Španije, Italije, Švicarske, Austrije, Velike Britanje, Holandije itd itd.
Sve je teklo po planu i brzo je kolona krenula. Prvo mjesto na kojem smo se zaustavili bila je spomen ploča kapetanu Hajri („Zmaj od Majevice), tu nam je održan čast historije. Govorili su njegovi saborci o njemu i njegovim ratnim uspjesima i oslobadjanju velike teritorije oko opcine Sapna i dr. Onda kolona je krenula dalje, kroz Baljkovicu pa Parlog. Prve masovne grobnice koje uz put srecemo su već na Crnom Vrhu. Na Crnom Vrhu smo takodjer i napravili prvu veću pauzu za „ručak“. Ručak stavljam pod apostrofe, jer se radilo o nekih možda max. 500 kifla koje su „pukle“ medju onima koji su prvi stigli na mjesto odmora. Od nekih preko 3000, (pa po procjenama i drugih do 4000 ljudi) se kretalo u koloni koja je sigurno razvukla na nekih 6-7 Km, ako ne i više, kroz šumske staze i planiske livade. Mnogi su ostali ostali gladni, pogotovo oni koji su se nadali da ce dobiti ručak, pa nisu ništa ponijeli s sobom. Preko magistralnog puta Tuzla-Zvornik smo prešli oko 12 sati. Dalje smo nastavili kroz Snagovo, pa prema Lipnju. U Jošanici je počela padat kiša koja nije prestajala sve dok nismo stigli u Kamenicu, gdje je bilo noćenje. Više od 10 posljednjih kilometara kiša je padala, što bi nas narod rekao „iz neba i zemlje“, kretali smo se šumskom stazom kojom samo mogu ići veliki bageri koji izlače drva iz šume. Kada smo stigli u Kamenicu, totalno mokri, promrzli i gladni, ponovo nastaju problemi, nedovoljno šatora za sve učesnike, a i ono što je bilo šatora neki su prokišnjavali. Kalesija kao općina s najviše učesnika je dobila da se smjesti u školsku salu u Kamenici, s nekih 300-350 osoba i to nije bilo dovoljno pa su mnogi spavali po kucama mještana ili porušenim kućama koje je '92 druge stoje srušene i netaknute.

p.s. prema planinarima i njihovim sprava za mjerenje dužine predjenog, prvi dan smo prešli oko 47 Km.


“Marš Mira 2009”
“Trasom smrti do slobode”

Drugi dan, četvrtak 09.07.2009
Kamenica – Konjević polje (Mravinjci), dužina puta 30 Km

Nakon provedene noći u sali osnovne škole u Kamenici i nakon časa historije koji nam je održao Murat Hurtić, šef federalnog forenzičkog tima iz Tuzle. On nas je upoznao s svim onim čime se susreće u svom poslu, a posebno nam je govorio o masovnim grobnicama koje je pronašao u širem području oko Kamenice, čak trinaest njih. Onda oko osam kolona kreće Glodi i mostu na Drinjači, tu je se napravila jedna pauza od sat vremena da se doručkuje, pa onda prema Udrču planinski vrh s preko 1000m. Penjanje uz Udrč, nije bilo toliko teško, jer je išlo stazom od jedan po jedan, kroz hladovinu sume. Duž cijelog puta dan prije nije bilo problema za vodu, jer smo često nailazili na izvore ili kroz selo kod lokalnog stanovništa, al penjanje na Udrč je izmorilo mnogo koji nisu imali dovoljno vode kod sebe. Silazak niz Cersku prema Konjević polju je bio najteži dio puta drugog dana, jer je veći dio puta niz brdo, cik-cak i asvaltiran, a sunce je bilo izrazito jako, još avalt je bio ugrijan. Na sreću našu nije bilo kiše taj dan i malo smo ranije došli u kamp u Konjević polju (oko 16 sati), tako da smo imali vise vremena da se odmorimo. Tu nas je i noć poslužila, tako da nije bilo kiše, pa su mnogi koji su ostali bez mjesta za spavanje u šatoru, spavali su pod otvorenim nebom.



“Marš Mira 2009”
“Trasom smrti do slobode”

Treći dan, petak 10.07.2009
Konjević polje (Mravinjci) – Potočari, dužina puta 30 Km

Treći dan nastavljamo prema Potočarima. Prije samog polaska redari i vodje puta su nas upozorili da je ova dionica jedna od najopasnijih, zbog minskih polja i linije gdje su bili sukobi. Nakon nekih predjenih 5-6 Km, obratili su nam se dva preživjela učesnika iz '95, koji su nam govorili kako je to bilo '95, kada su oni s ostalih 13 000 ljudi krenuli (a neki govore da ih je bilo i više) prema slobodnoj teritoriji. Nakon toga idemo prema Pobuđe i „dolini smrti“, kako su je nazvali oni koju su prezivljeli marš '95. Ovdje je se prema njihovim riječima desio najveći pokolj srebreničana koji su pokušali da se probiju prema slobodnoj teritoriji. Četnici su ih ovdje opkolili i napali ih s svim čime su imali, čak su i korišteni zabranjeni bojni otvori s haulucionim dejstvima. Takodjer, u redove srebreničana su ubacivali svoje ljude, a prema nekim informacijama i ljude Fikreta Abdića koji su došli iz Krajine i bili u snagama četnika i pod komandom Ratka Mladića. Dalje smo nastavili prema Ravnom Buljimu, na toj dionici samo i prolazili kroz srpska sela i tada je se desio onaj mali incident. Neki od učesnika kolone su se odvojili od kolone i otišli prije regularne kolone i zapalili sijena. To stvarno nije nikom trebalo i drago mi je što su ih pronašli tako brzo. Nastavili smo dalje s kretanjem kolone bez ikakvih problema i incidenata, od lokanih mještana i ostalih učesnika kolone.

Nije bilo nikakvih ispada, prijetnji ni provociranja ni s jedne strane duž cijelog puta i sve je prošlo koliko toliko fer i korektno. Koliko sam ja mogao vidjeti niko nam ništa nije ružno rekao niti uradio, ni mještani srpskih ni bošnjačkih sela. Duž čitavog puta uvijek smo nailazili na gostoprimstvo lokalnih mještana koji su nas dočekivali s kafa, sokovima i keksovima i slobodno nam dozvolili da naspemo sebi vode il koristimo njihove toalete.
Nažalost kao i svake godine bilo je onih za koje možemo reći da su zalutali, došli su tu ni sami oni ne znaju zašto. Bilo je onih koji su konzumirali alkohol duž cijelog puta, pravili probleme u kampovima, mali milion ukradenih mobitela, novca, vreća za spavanje (ja sam jedan od onih kojima je ukradena vreća za spavanje). Organizacija je napravila dosta propusta, mnogo je onih koji su odustali prvi dan što zbog loše organizacije, što radi kiše, uglavnom sav taj napor i umor koji podneses nestane u samoj pomisli na ono gdje si i kada pomisliš kako je samo onim koji su pokušali da se spase bježeći od četnika i ubica.


Piše,
Adnan Jakubović
Izvor vijesti: Kalesija Online

Put kojim su Srebreničani koračali liči na crnu zmiju otrovnicu

Piše: Admir Mešić



Sedmog jula 1995. navršio sam svoj jedanaesti rođendan.


Dok smo sjedili na visokoj uzvisini iznad naših kuća, drugovi su mi tutnuli u ruku rođendanske poklone: “svijetleći” metak i geler “kapitalac”. Nismo mnogo pričali. Pogledi su nam bili uprti u daljinu odakle je dopirala prigušena kanonada artiljerijskog oružja.
Tamo negdje, daleko, zvjeri su jurišale na Srebrenicu…

Naprezali smo se da razlikujemo eksplozije i pogodimo od koje metalne nemani potiču budući da smo do tada već imali breme iskustva na leđima i bez problema smo mogli razlikovati tenkovsku detonaciju od one iz VBR-a ili “haubice”.


“Ne vrijedi”, – procijedio je Zijo kroz zube – “skroz se slabo čuje. Da nije one planine tamo daleko što izgleda kao čovjek što čini sedždu čulo bi se puno bolje.”


Tek kasnije smo saznali da se planina što izgleda kao “čovjek što čini sedždu” zove Udrč i da je mnogo dalja i veća no što se oku čini…


*****


Sredinom jula te godine, oni rijetki Srebreničani što su probili hermetički četnički obruč počeli su pristizati i u naše mjesto. Otac je kući doveo Mevludina.


Zaboravio sam kako je taj čovjek izgledao. Zaboravio sam njegovu poderanu odjeću, njegove izgrebane ruke i žuljevite noge. Jedino što pamtim je njegov pogled.

Nikad, ni prije a ni poslije, nisam video takvu prazninu u nečijim očima…


Mevludin nije pričao mnogo. Kazao je da riječi ne vrijede mnogo, da se njima ne može opisati ono što je on vidio i doživio.


Vjerovao sam mu.


A tek četrnaest godina poslije uspio sam i naslutiti djelić smisla i besmisla što su se skrivali u onoj praznini u njegovim očima… I dok me svi pitaju kako je bilo na “Maršu mira” ja se sjećam Mevludinovog šapata…da se neke stvari ne mogu prevesti u riječi…


Sve što mogu jeste pokušati…

*****

DAN PRVI


Osmo po redu julsko jutro ponad Kalesije osvanulo je u dvije boje. Sunčano zlatna i nebesko plava prekrile su i nebesa i zemlju.


Mladost je kao bujica tekla skromnim kalesijskim trgom, plavožute zastave vihorile su se na jutarnjem povjetarcu, a žamor je lebdio nad njima.


Otac i brat prate me ka autobusima, a ja se borim da se otrgnem osjećaju koji me podsjeća na onu davnu matursku eksurziju u Carigrad. Ovaj put nije eksurzija, ponavljam u sebi, ovo je prilika da suosjećam, da naučim, da zapamtim i da ne zaboravim…


No, u krcatim autobusima što kreću ka Nezuku odjekuje smijeh i vedrina mi ponovo puni grudi. Šofer je prisiljen dvaput stati kako bi neki klinac u šumarku pored puta umirio svoj uzbuđeni stomak . Smiju mu se i zadirkuju ga. I on se smije iako mu nije nimalo prijatno. A u zraku već osjećam duh zajedništva što će me pratiti duž cijelog trnovitog puta ka Potočarima…isti onaj duh kojeg sam osjetio par mjeseci ranije na tribinama Bilinog polja kad su naši razbili Belgiju…


U Nezuk stižemo već pred formiranje kolone i polazak. Sve vrvi od života. Stigli su maršisti iz Cazina, Sarajeva, Zenice, Jablanice, Bosanske Krupe, Mostara, Banja Luke, Francuske, Njemačke, Švicarske, Švedske, Danske, Belgije…I svi dišu kao jedan.


“Kako bolan nema Bosne??!!” – vrte mi se u glavi čuvene riječi Josipa Pejakovića, a trnci me cijelog prožimaju dok gledam silnu kolonu i mladost ispred sebe.


Pred konačan polazak, sa čela kolone nam govore o legendarnom kapetanu Hajri. A ja vraćam svoj film cijelih sedamnaest godina unatrag kada sam prvi put čuo za tog čovjeka, kada su vijesti o golorukim borcima što se bore za slobodu na čelu sa rahmetli Hajrom raspirile plamen moje dječačke mašte i srce mi učinile mnogo većim.

Neki neznani narodni autor je prije sedamnaest godina u novinama objavio klasičnu epsku pjesmu o kapetanu Hajri. Jedan dječak ju je tad samo jednom pročitao. I šaputao ju je u sebi, od riječi do riječi, sedamnaest godina kasnije pored mezara njegova heroja iz djetinjstva:

Hajrina kontraofanziva

U proljeće mjeseca aprila
Na Bosnu se sruči ofanziva
Okupator prijeđe preko Drine
Pa razbaca granate i mine
Pita narod gdje su opštinari
A oni se prvi razbježali
Pobjegli su kao nekakve strine
Neka svako o sebi brine
Pade Zvornik skoro bez otpora
Posta mjesto klanja i terora
Kad genocide kraju privedoše
Silnu vojsku Sapni okrenuše
Ubjeđuje Arkan svoju kliku
“Biće lakše nego u Zvorniku!”
Al’ se krvnik grdno prevario
Na tvrd orah, tu je udario
Pa on šalje ferman za Srbiju
Da spremaju vojsku još brojniju
U pismu se Slobi požalio
Da je prvi poraz doživio:
“Nije samo da mi vojsku tuku
Već otimlju, more, i tehniku!
Ovaj narod ovdje oko Sapne
Ni vrag crni ne može da pomakne!
Najgori su u mjestu Zaseok
Idu na nas kao zmije poskok!
Nisu bolji ni Kovačevići,
Tu nikada neću stići
Mnoge ljude još ću izgubiti
Na tom brdu zvanom ‘Brdo smrti’!
Ovdje sam se mog’o uvjeriti
Da ću Bosnu teško pokoritiZato će mi Bosna zaplatiti
Sva ću ova sela popaliti!
U logore sve ću otjerati!
Srpski živalj ovdje naseliti!
U Sapni ću Vidovdan slaviti!
”Sve bi ovo koljač uradio
Da se Hajro nije pojavio
On sakupi svoje hrabre momke
Pa potjera mrske razbojnike!
On podiže u narodu elan
I pokvari agresoru plan!
Tako zasta srpska agresija
I propade Velika Srbija!
Hajro nema silu i tehniku
Ali ima srce i taktiku
Borci su mu trepet i strahota
Niko od njih ne žali života
Radije će svaki poginuti
Agresora neće propustiti!
Pamtiće se do Sudnjega Dana
Ime našeg slavnog kapetana
Jer da ne bi Mešić Hajrudina
Mnoge bi još progutala Drina
Poživi nam brate Hajrudine
Da otjeraš bandu preko Drine!
Hvala majki pa nam rodi sina
Da imamo Mešić Hajrudina!


I krećemo…


Pubi, Erdo, Selma, Mersiha i ja koračamo zajedno. Dvije hiljade duša ispred, dvije hiljade duša iza nas.


Nikad nisam imao više prijatelja.


“Put se odmotava k’o dugi sivi šal…” kaže Balaš u jednoj svojoj pjesmi. No, put kojim su Srebreničani koračali prije četrnaest godina više liči na crnu zmiju otrovnicu koja se pružila preko planina i proplanaka i pustila nas da gazimo preko nje ali istovremeno i vrebajući najbolji trenutak kad će da nas ulovi…


Crveni krovovi nezučkih kuća već nam ostaju daleko za leđima, promiču potoci, proplanci, livade, šume i planine pored nas. Marširamo ka Crnom Vrhu a iz kolone se čuju već pomalo umorni poklici kako je nekima sad već svaki vrh crn.


A crnilo se istinski počelo navlačiti na oči kad smo na Crnom Vrhu počeli prolaziti pored prvih masovnih grobnica. Trudio sam se da zamislim tu sliku…Neki kišni dan od prije petnaestak godina…Nekoliko bradatih likova kako psuju loše vrijeme dok pripaljuju cigarete i posmatraju neki bager kako kopa golemu rupu u blatnjavoj zemlji…potom u nju bacaju obezglavljena tijela nedužnih ljudi…I onda sve to zagrću crnom, jalovom zemljom…


“Ne zaboravite!” – viču nam pored svake grobnice. Na Crnom Vrhu, Snagovu, Liplju, Jošanici, Kamenici, Cerskoj, Potočarima…


“Ne zaboravite! Ne zaboravite da su ovdje postojali ljudi I neljudi! I da su neljudi, zvjeri, ubijali ljude! Da su im lobanje punili olovom! Da su im glave skidali! Da su ih u mrklu zemlju masovno kopali! Da su ih žicom vezali I kosti njihove spaljivali kako bi svojih ruku nedjela zauvijek sakrili! Ne zaboravite! Ne zaboravite da su ih iz mrkle zemlje ponovo čupali, tijela njihova komadali, i na druga ih mjesta prevozili kako bi zločine ruku svojih sakrili! Ne zaboravite! Jer historija se ponavlja onima koji je zaborave!” – viču preživjeli a njihov vapaj odjekuje mi u ušima i zarezuje se duboko u sjećanje. I pritom mislim o tome kako tamo negdje daleko od ovih zaboravljenih dolina smrti i užasa, po bulevarima velikih svjetskih gradova koračaju ljudi koji njihov vapaj neće i ne žele da čuju…


Bože…samo si Ti pravedan…


Negdje iza Snagova počela je kiša. I gotovo da nije prestajala do slijedećeg jutra.

U Kamenicu smo se spustili zajedno sa prvim mrakom. Vojnički kamp sa šatorima nazirao se u izmaglici skliješten između masovnih grobnica i bi mi jasno zašto su to mjesto prozvali “Dolinom masovnih grobnica”…


Selma i ja čekamo na ostale kako bi se zaputili prema školi gdje bismo trebali prenoćiti jer su šatori već dupke puni. Mersiha je u sanitetu, ne izgleda nimalo dobro, groznica je trese,. Pubi i Erdo su se zagubili u masi. Mene već trese prva faza hipotermije.. Mokar sam do kože. Dok stojimo pored šatora, pod nebom što se otvorilo prilaze nam tri mladića i dvije djevojke i na engleskom nas pitaju gdje mogu naći mjesto za spavanje. Nudimo im da pođu s nama.


Tri kilometra od šatora do škole traju kao vječnost.

Iz beznađa me čupa zvuk telefona na kojeg sam potpuno zaboravio. Mama zove.


“Sine, jesi li pokisao?”-pita drhtavim glasom.


“Nisam mama…”


“Imaš li žuljeve?”


“Nemam mama…”


Nikad u životu nisam toliko slagao…


Ali uspjevamo.


Nakon 48 prijeđenih kilometara blatnjavih staza, oštrih i strmih padina, konačno pronalazimo krov nad glavom u fiskulturnoj sali. Brojimo žuljeve, vidamo rane, otvaramo paštete.


Prvi dan je gotov.


Vani kiša i dalje pada. S vremena na vrijeme, munja osvijetli mračnu unutrašnjost sale gdje je dvjestotinjak ljudi umorno i nemirno uplovilo u crne snove.


Potonuo sam u crnilo od snova misleći o onima kojima je bilo puno teže…


DAN DRUGI



Sivu izmaglicu što se povlačila prema visokim vrhovima koji su okruživali naše konačište svi smo dočekali na nogama. Umorni smo ali spremni na još jedan težak dan.


Elan mi podiže ona mala grupica stranaca od sinoć koji su pošli sa nama. Svi su mladi kao rosa i bez riječi trpe bolove u nogama. Troje ih je iz Njemačke, rade kao volonteri sa djecom u Tuzli i već odlično govore bosanski. Sara je također iz Njemačke, studira književnost i došla je da “osjeti atmosferu i napiše roman”. Gustavo je stigao čak iz Brazila, student je završne godine žurnalistike, i došao je kako bi odao počast žrtvama genocida i približio tragediju bosanskih ljudi svojim sunarodnjacima u Brazilu…


Mnogi ih gledaju čudno…Neki i zahvalno…


Zajedno koračamo veći dio preostalog puta do Potočara. Gustavo želi da sazna što više, a ja se trudim da odgovorim koliko mogu dok mi u glavi kao flashback zvoni Mevludinov glas kako se neke stvari ne mogu opisati riječima…


Mutna, brza i nabujala Drinjača ostaje iza nas kad smo počeli da se penjemo na Udrč. Staze su kozije. Kolona se rastegla uz čitavu planinu. Sunce se bori sa krupnim krošnjama bukava da dopre do nas i pomiluje nas po pospanim i umornim očima.


Ali inat mi već kola venama…


Preko hiljadu metara visoki vrh Udrča zgazili smo našim blatnjavim čizmama. Iza Udrča čeka nas strmi put ka Cerskoj, pa dalje ka Konjević Polju.


Trideset kilometara ostaje iza nas drugoga dana dok ulazimo u kamp u Mravinjcima. Udrč nam je već ostao daleko iza leđa. I dalje izgleda “kao čovjek što čini sedždu” samo sad sa druge strane…


U Mravinjcima nam probijaju žuljeve i saniraju otekle noge. Dok čekamo da nađemo mjesto gdje ćemo spavati pored nas prolaze piloti iz helikoptera što su nas ispratili dan ranije iz Nezuka.


“Jesu li ovo oni piloti što su neki dan letjeli iznad Nezuka?” – pita Erdo.


Smijemo se. Smije se i on kad je shvatio šta je kazao. No, istina je da nam se ono “jučer” svima činilo kao “neki dan”. Duže dane u životu nismo imali.


Tu noć Pubi i ja spavamo u vojnom kamionu sa tri vojnika. Hotelski smještaj. I vjerovatno bih se dobro odmorio i naspavao da pod kamionom nije bilo žabe koja je kreketala čitavu noć.


Ali ipak…


Potonuo sam u crnilo od snova misleći o onima kojima je bilo puno teže…


DAN TREĆI



U osvit trećeg dana, pomalo već svikli na vojnički način života, na nogama čekamo na polazak kolone.


Slutim da je pred nama teških 30 kilometara ali u mislima, kao hamajliju čuvam riječi čovjeka od pređašnje noći, što je u sanitetu sjedio pored mene dok smo čekali da nam probiju goleme žuljeve na nogama:


“Sve se zaboravi kad uđeš u Potočare. Ostaje samo osjećaj ponosa…I neopisive solidarnosti sa onima koji su devedeset pete preživjeli ovaj Marš…”


I koračamo dalje…


Penjemo se uz strme puteljke, spuštamo se niz još strmije, prolazimo kroz osjenčene šume i slušamo preživjele kako nam drhtavim glasovima zbore o tome kako su oni istim tim puteljcima prolazili pod kišom metaka i granata, kako su se tim puteljcima slijevali potočići crvene, nevine krvi…kako je smrt šenlučila ovim šumama oko Srebrenice i gutala živote mladića…


“Mala velika moja…večeras ćemo za njih voljeti…” – donosi mi vjetar ove Kikine stihove iz daleka…kao počast onima koji su trebali biti očevi…a kojih sada više nema…


Koračam dalje pognute glave. Na dionici puta od svega nekoliko kilometara pronalazim dvije zahrđale čahure. Stresam se od pomisli da je zrno ispaljeno iz njih uzelo nečiji nevini život…


I koračamo dalje…


Dok se penjemo uz oštru strminu ispred mene korača djevojčica od desetak godina. Krupne kapi znoja slijevaju joj se niz rumene obraze.


“Ja ću bogme da sjedem…ne mogu više…” – šapuće plačnim glasom.


“Izdrži još malo lutko, gore na vrhu ima jedna ćevabdžinica, tu ćemo svi sjesti da se odmorimo” – hrabrim je kroz šalu.


“Je ‘l Boga ti?” – pita me okrenuvši se ka meni sa iskricom nade u očima.


Kolonom se razliježe smijeh, a meni biva žao kad vidjeh da su onu iskricu nade zamijenile krupne suze razočarenja…


I koračamo dalje…


Gustavo, Brazilac, korača pored mene. Pita me je li zastava sa ljiljanima neki nacionalistički simbol. A ja mu pričam o dinastiji Kotromanića, o Kralju Tvrtku, 1377.godini i Kraljevini Bosni, o ljiljanima iz toga doba…pričam mu o vremenu kad su svi oni što su živjeli u Bosni bili Bosanci..i o Bosni u kojoj će opet jednom svi biti Bosanci…


“Puno je toga što nisam znao…” – veli mi Gustavo.


I koračamo dalje…


Sara, studentica književnosti iz Drezdena, najteže podnosi put. Jonas i Jonathan, volonteri što rade u Tuzli koračaju pedesetak metara ispred nas potpuno svježi.


“Jonas…Jonas…” – dovikuje ga Sara iznemoglim glasom, nemoćna da zvuk podigne bar za oktavu više.


“Junuze!!!!! Zove te ova iza nas!!!” – prolama se iz nečijih širokih pluća i skraćuje Sarine muke.


Smijemo se. Jonasu i Sari i nije baš najjasnije zbog čega…
I koračamo dalje…

Dalje…dalje…dalje…dalje…


I onda u udolini ugledamo Potočare…


U mukloj tišini na ulazu u memorijalni kompleks dočekuju nas Majke Srebrenice i hiljade bijelih nišana.


Grlo se steže.


Zaista postoje stvari koje se ne mogu opisati riječima….


Pogotovo ne one stvari koje su mi prolazile kroz glavu kad smo se Erdo i ja uključili u vrstu i dok nam je kroz ruke prošlo 230 zelenih tabuta…nekad živih ljudi što su bili očevi…I što su tek trebali biti očevi…


Brada mi je drhtala…


Tu noć, u istom onom vojnom kamionu, dugo nisam mogao zaspati.


Ali na kraju…


Potonuo sam u crnilo od snova misleći o onima kojima je bilo puno teže…


DAN ČETVRTI – 11. juli - DŽENAZA


“Allahu Uzvišeni!

Neka tuga bude nada!

Neka osveta bude pravda!

Neka majčina suza bude dova!

Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!”


Amin…


A ja ću opet, inšAllah, slijedeće godine biti u koloni….


Jer…


Prošlost se ponavlja onima koji je zaborave….



Izvor: Kalesijske Novine

[Edited by Crni Vuk on 18-07-2009 at 22:10 GMT]