Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja "Srebreničke majke", u genocidu 1995. godine izgubila je dva sina, muža, dvojicu braće i još mnogo članova familije.

U porodičnu kuću u prigradskom srebreničkom naselju Vidikovac, smještenu neposredno iznad nogometnog stadiona Guber, prepunu uspomena na njene sinove, vratila se 2002., u godini masovnog povratka Bošnjaka u Srebrenicu.

- Mogla sam otići i živjeti bilo gdje na svijetu. Čak su me neki ljudi zvali i nagovarali na taj korak, ali moje srce nije se moglo udaljiti od Srebrenice. Volim zidove u kojima su moja djeca boravila, draža mi je zemlja po kojoj su mi djeca hodala od bilo čega na svijetu - kaže Hatidža, koju ovdašnji povratnici s pravom zovu bosanskim herojem.

Uprkos poštovanju koje uživa kod povratnika, a posebno mladih, ipak je zaboravljena od onih koji je nikada ne bi smjeli smetnuti s uma, od srebreničkih vlasti, i tako najčešće prenoći sama u mahali okružena tišinom i mrakom.

Vlast u Srebrenici, kao i predstavnici raznih nevladinih organizacija čiji su medijski nastupi puni hvale i brige o ovoj populaciji, ostavili su ovu majku bez puta i rasvjete. Do njene kuće teško da se može pješice, a pogotovo automobilom, a noću jedino osvjetljenje u naselju, u kojem živi sama, jeste sijalica u kući. Hatidži ipak sve to ne pada toliko teško koliko je ubija samoća i bol zbog gubitka najdražih.

- Svaki dan mi je težak, ali najteži je Bajram, kada sjedim sama i nema ko da mi otvori vrata. Nema mojih sinova i umjesto da čekam njihove svatove i da se igram s unucima, Boga molim da nađem kosti sinova i da ih dostojno ukopam. Zar je to život - kaže Hatidža.

Hatidži je nakon srebreničkog genocida sudbinski dodijeljeno nekoliko životnih uloga u kojima se dobro snalazi i iz kojih je stekla duboko poštovanje svojih sunarodnika, pa tako često obavlja poslove namijenjene muškarcima. Kao predstavnica Srebreničanki, uzor je mladim povratnicima, a oni će reći da joj vjeruju daleko više nego političarima.

Ispred Hatidžine kuće, u čošku, ostalo je uklesano ime njenog sina Almira. To je jedna od rijetkih uspomena koja je ostala iza njenog sina.



Srbi su Hatidži ubili 18 - godišnjeg sina Almira, 21 - godišnjeg sina Azmira i supruga. Hatidža je inače jedna od prvih povratnica u Srebrenicu.




Srbi iz Kravice prije dvije godine spriječili su ovu majku da položi cvijeće ispred zemljoradničke zadruge Kravica. Ove godine majke Srebrenice su to uspjele ali ispred zaključane ograde jer Srbi nisu dozvolili da majke uđu.




Na povratku ka Tuzli viđoh kako krava pase unutar zadruge i pastira kako je čuva.

Knjige nezaborava

Nikako ne smatraj mrtve one, koje su na Allahovu putu izginuli.
Ne, oni su zivi i u obilju su kod Gospodara svoga

Kur'an 3:169

Šekovići, 05.10.2009 - FTV

Špilja Pola na planini Bišini kod Šekovića, gdje je ekspertni tim za traženje nestalih Kantonalnog tužilaštva iz Tuzle počeo ekshumacije, jedno je od najstravičnijih dosad otkrivenih mjesta zločina nad žrtvama genocida u Srebrenici. Srebreničani su ubijeni pred špiljom, a zatim bačeni u jamu duboku pedesetak metara. Već danas uočeni su prvi skeletni ostaci. U blizini ulaza nađene su čahure, automatska puška, a uz skeletne ostatke i brojna neeksplodirana ubojna sredstva.

Ovo stratište prvi su locirali istražitelji Haškog tribunala, a kasnije nastavili istražitelji Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine. Nesporno je, kaže Amor Mašović, član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH, da su žrtve Srebreničani. Ekshumacije se obavljaju u izuzetno teškim uvjetima.

U brojnom pratećem timu su i policajci alpinisti, demineri, medicinari... Jer, kao rijetko kada ekshumacije prati rizik od eventualno još neotkrivenih eksplozivnih sredstava i mogućnost odrona terena oko ulaza u špilju.

11.10.2009

Održan mirni protest Udruženja ˝Žene Srebrenice˝

Dok su žive tražit će pravdu za svoju ubijenu djecu

Od 1995. godine kada se desio najveći zločin nad civilnim stanovništvom u mjestima Podrinja, žene Srebrenice mirnim protestima svakog 11-og u mjesecu podsjećaju na stradanje nevinih žrtva. Članice Udruženja “Žene Srebrenice” sa sjedištem u Tuzli i danas su se okupile tačno u podne kod Pinge odakle su, držeći jastučnice sa izvezenim imenima žrtava, stigle do Gradske česme.

Članice Udruženja “Žene Srebrenice” kažu da su svjesne političke situacije, koliko je naša zemlja daleko od pravne države te koliko je Haški tribunal djelotvoran kada je u pitanju kažnjavanje ratnih zločinaca. Dok one petnaestu godinu hodaju sa jastučnicama, Ratko Maldić šeta mirno po Srbiji siguran u državnu zaštitu.
Ipak, ne gube nadu, rade što je u njihovoj moći a to je upozoravanje javnosti na činjenicu da za Srebrenicu i oko 8000 ubijenih civila niko nije odgovarao.

Planiraju pratiti suđenje Radovanu Karadžiću, sa žaljenjem je konstatovano da mnoge majke nisu dočekale ni da ga uhapse, a vjerovatno neće ni njegovu presudu. Čekaju još uvijek da se posmrtni ostaci njihove djece pronađu, žive za dan kada će ih dostojno ukopati i kada će bar neko odgovarati za toliki broj ubijenih civila.

Mirne proteste danas su podržali članovi Udruženja “Mladi muslimani” iz Sarajeva, studenti nekih tuzlanskih fakulteta kao i Udruženje Vlaseničana 1992-1995.

(Tuzlarije)

16.10.2009.

Genocid u Srebrenici

citat:

---

Miloradu Trbiću 30 godina zatvora za zločin genocida u Srebrenici


Sud Bosne i Hercegovine u petak je proglasio optuženog Milorada Trbića krivim za krivično djelo genocid, kao učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu, u periodu od 12. jula do 30. novembra 1995. godine, zajedno sa pukovnikom Ljubišom Bearom, potpukovnikom Vujadinom Popovićem, poručnikom Dragom Nikolićem i drugima, sa zajedničkom svrhom i planom da se uhvate, zatvore, pogube po prijekom postupku i ukopaju svi vojno sposobni muškarci Bošnjaci muslimanske vjeroispovijesti iz enklave Srebrenica, koji su dovedeni u zonu odgovornosti Zvorničke brigade.

Vijeće je utvrdilo da navedena zajednička svrha i plan predstavljaju počinjenje krivičnog djela genocid. Stoga, za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, optuženi Milorad Trbić je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 (trideset) godina, saopšteno je iz Suda BiH.

Vijeće je utvrdilo da je optuženi učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je cilj veće operacije koji su zamislili oficiri glavnog štaba VRS-a, uključujući i generala Ratka Mladića, i koji je obuhvatao područje mnogo šire od zone odgovornosti Zvorničke brigade, a svrha mu je bila mnogo veća od udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je učestvovao optuženi. Procjenjuje se da je na području Srebrenice, u periodu od 13. do 19. jula 1995. godine, ubijeno preko 7.000 muškaraca Bošnjaka. Većina ih je ubijena u zoni odgovornosti Zvorničke brigade.

Vijeće nalazi da su radnje optuženog u periodu od 12. jula do 30. novembra 1995. godine, u zoni odgovornosti Zvorničke brigade, predstavljale značajan doprinos u izvršenju zajedničkog plana da se uhvate, zatvore, pogube po prijekom postupku i ukopaju svi vojno sposobni muškarci Bošnjaci iz enklave Srebrenica, koji su dovedeni u zonu odgovornosti Zvorničke brigade. Nadalje, vijeće nalazi postojanje genocidne namjere optuženog za počinjenje ovih krivičnih djela.

Vijeće je utvrdilo da je optuženi odabrao pritvorske prostorije na području zone odgovornosti Zvorničke brigade, gdje će kasnije biti dovedeni muškarci Bošnjaci iz Srebrenice. Nadalje, Sud je utvrdio značajan angažman optuženog u pritvorskim objektima u Orahovcu, Ročeviću i Petkovcima, te stratištima u blizini Lazeta, Kozluka i brane u Petkovcima. Žrtve ubijene na ovim stratištima su potom ukopane u neobilježene masovne grobnice. Na dan 16. i 17. juli 1995. godine, Milorad Trbić je bio dežurni oficir operativni Zvorničke brigade, te njegove radnje u tom vremenskom periodu imaju značajan doprinos u realizaciji zajedničkog plana. U tom vremenskom periodu, muškarci Bošnjaci iz Srebrenice su bili zatočeni u školi u Kuli, na vojnoj ekonomiji u Branjevu i u Domu u Pilici. Ubijeni su na vojnoj ekonomiji u Branjevu i u Domu u Pilici a kasnije pokopani u neobilježenim grobnicama.

U septembru 1995. godine, optuženi je učestvovao u iskopavanju i premještanju tijela žrtava masovnih egzekucija iz jula 1995. godine, što je bio nastavak operacije masovnih ukopa tijela koja je počela u mjesecu julu. Ova operacija ponovnog ukopa tijela je stvorila znatne prepreke u procesu utvrđivanja identiteta žrtava jer su tijela bila raskomadana a dijelovi tijela jedne žrtve pokopana u različitim masovnim grobnicama. Te radnje su u značajnoj mjeri produžile vrijeme neophodno za utvrđivanje identiteta tijela te je tako produžena patnja i bol članova porodica ovih žrtava.

Optuženi je oslobođen za tačke optužnice koje se odnose na zonu odgovornosti Bratunačke brigade jer vijeće nije našlo dovoljno dokaza da mu izrekne osuđujuću presudu za učešće u toj operaciji van razumne sumnje.

Najviša kazna za ovo djelo je 45 godina. Zakon kaže da vijeće mora uzeti u obzir i olakšavajuće okolnosti. U odmjeravanju kazne za ovog optuženog vijeće je utvrdilo prisustvo i olakšavajućih i otežavajućih okolnosti. U razmatranju olakšavajuće okolnosti, vijeće je utvrdilo da Milorad Trbić nije učestvovao u sveukupnom planiranju ovih krivičnih dijela, te krivična sankcija odražava njegov nivo odgovornosti u sveukupnom planu.

Vrijeme koje je optuženi proveo u pritvoru, počevši od 8. aprila 2005. godine, će biti uračunato u kaznu zatvora.
(Sarajevo-x.com)

---

21.10.2009

citat:

---

cupo wrote:
Institut za nestale BiH

Uočeno 15 tijela u jami Bišina kod Šekovića

Područni ured Tuzla Instituta za nestale osobe BiH uočio je danas petnaest tijela u jami dubokoj više od 40 metara na lokalitetu Bišina kod Šekovića. Ta tijela trebalo bi da budu ekshumirana sutra.

Glasnogovornica Instituta Lejla Čengić kazala je FENI da se prema informacijama kojima raspolaže Institut radi o žrtvama Bošnjacima - Srebreničanima koji su najvjerovatnije likvidirani pred samom jamom jer su pred jamom pronađene brojne čahure. Čengić kaže da se ekshumacija provodi u izuzetno teškim uvjetima.

"Osim spomenutih uočenih tijela dosad je iz jame Bišina ekshumirano šest tijela. Dosad su iz jame izvučena brojna neeksplodirana minskoeksplozivna sredstva - u samo posljednjih nekoliko dana više od trideset granata, bombi i mina“, ističe Čengić.

Ekshumacija iz jame na lokalitetu Bišina provodi se po naredbi Suda BiH, a provodi je kantonalno Tužilaštvo Tuzlanskog kantona.

(FENA)

---

22.10.2009

Špilja na Bišini krije posmrtne ostatke Srebreničana zarobljenih na području Pobuđa i Potočara

Špilja na Bišini imat će posebno mjesto među dokazima zločina nad žrtvama genocida u Srebrenici. Dostupne informacije ukazuju na to da su Srebreničani zarobljeni na području Pobuđa i Potočara, a zatim u dva kamiona dovezeni na planinu Bišina. Jedan kamion je stao pred špiljom Pola. Ruke su svima bile vezane na leđima, kazao je Murat Hurtić, istražitelj Instituta za nestale osobe BiH.



Pred špiljom su skeletni ostaci osme do sada izvađene žrtve, a priprema se izvlačenje još petnaestak već uočenih posmrtnih ostataka. Tek onda će biti potvrđeno nalazi li se ispod njih još jedan sloj sa ostacima žrtava genocida u Srebrenici.

(FTV)

Priče o ratnim zločinima

"Teta Fatima, ja sam sljedeći na redu!"

Piše: Tatjana Sekulić

"Pakao se otvorio! Ljudi su stajali na goloj ledini dok su granate pljuštale sa svih strana. Lica ljudi bila su natopljena krvlju, umazana zemljom, kamenje je pljuštalo sa svih strana od siline udara granata. Ne znam šta je bilo glasnije tresak granate ili vrisak djece, bespomoćni urlik majke...", započela je svoju ispovijest za Sarajevo-x.com Fatima Husejnović. Ovo je jedna od ispovjesti kojih će se Radovan Karadžić naslušati u narednih nekoliko godina.

Fatima Husejnović je iz Srebrenice. Osnivač je prvog ratnog aktiva žena u Bosni i Hercegovini. Tokom rata bila je spoljni saradnik organizacije 'Ljekari bez granica' nesebično se žrtvujući kako bi pomogla brojnim izbjeglicama koje su ratnih godina iz okolnih sela pribjegle u Srebrenicu.

Kada je 1993. godine francuski general Filip Morion došao u Srebrenicu Fatima je bila jedan od organizatora 'zarobljavanja' generala, tražeći od njega da Srebrenicu proglasi slobodnom zonom. Te, 1993. godine to je i učinjeno, no samo dvije godine kasnije u istom tom gradiću u sjeveroistočnoj Bosni počinjen je najveći genocid od Drugog svjetskog rata. Fatima je bila bespomoćna, kao i na hiljade ljudi kojima su ti julski dani 1995. godine u potpunosti izmijenili život.

"Priču o Srebrenici znaju svi. Na sami pomen imena tog malog gradića ljudima su pred očima slike košmara koji se događao 11., 12, i 13. jula u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Uplakane majke, plač bespomoćne djece, muškarci koji odlaze putem bez povratka... A meni, meni se iz sjećanja ne briše strah u pogledu jednog dječaka", priča Fatima za Sarajevo-x.com.

"Bila sam u Potočarima u 'Akumulatorki', bivšoj fabrici koja je tada pretvorena u bazu. Tu je bilo smješteno na hiljade ljudi. Kao saradnik organizacije 'Ljekari bez granica' obilazila sam ljude nastojeći im pomoći onoliko koliko sam mogla. Ljudi su me već poznavali, jer sam brojnim izbjeglicama pomagala dok smo bili u Srebrenici. U tom trenutku mi je prišao jedan mladić. Imao je svega 15 ili 16 godina. Pogledao me je i rekao: "Teta Fatima, ja sam večeras na redu!", bila sam šokirana, znala sam na šta misli, ali nisam željela vjerovati u to. Sluteći šta se sprema rekla sam mu da uzme majčine stvari, obuče dimije i stavi šamiju, a to isto da kaže i svojim prijateljima da učine... Ali, više nikad ga nisam vidjela", kazala je Fatima.

U njenom sjećanju prebivaju i druge bolne situacije kojih se nerado sjeća.

"Ne znam šta da kažem, a da nije već rečeno. Sjećanja na taj period su bolna i nevoljko ih prizivam... Ja sam iz 'Akumulatorke' izašla 13. jula 1995. godine, na izlaz kroz veliku salu, ali tu je bio i jedan drugi izlaz. U toj prostoriji kroz koju je naređeno da izlaze majke s djecom ugledala sam najmanje 20 kreveta. Nije mi bilo jasno radi čega su ti kreveti tu postavljeni. U jednom trenutku prišao mi je prevodilac koji je radio u UNPROFOR-u i šapnuo da upozorim majke da ne izlaze tim putem iz zgrade. Tiho, koliko sam mogla prenijela sam to nekolicini žena koje su potrčale na izlaz kroz salu, a za njima, na sreću potrčale su i ostale majke s djecom. Kasnije sam saznala da je Karadžić naredio da se pobiju muška djeca bez obzira na starosnu dob i ti kreveti su vjerovatno služili za pregled djece", ispričala je Fatima.

Ova Srebreničanka je padom Srebrenice izgubila supruga i brojne članove familije. Kaže da nijedna ovozemaljska kazna ne može biti dovoljna Radovanu Karadžiću, no nada se, ako ništa, da će suđenje biti ubrzo završeno, a Karadžiću dosuđena doživotna kazna.

"Nadam se da je sud uvidio grešku u suđenju Miloševiću i Šešelju, te da neće dopustiti da se i ovu suđenje oduži. Nadam se da će Karadžić dobiti maksimalnu kaznu i da neće uživati komfor kakav je uživala Plavšićeva, već da će biti smješten u samicu ili zatvor u kojem su jako loši uvjeti, a i to je najmanja kazna u odnosu na onu kakvu je zaslužio", istakla je Fatima Husejnović.

Majke čiji su sinovi nestali u julu 1995. godine, djeca koja se svojih očeva i ne sjećaju očekuju da Međunarodni sud pravde u Den Haagu dosudi maksimalnu kaznu Radovanu Karadžiću, no kažu da ni to neće vratiti mir u njihova srca, niti zaliječiti ranu koja godinama krvari.

Istome se nada i Mersad Gušić iz Rogatice, momak koji je u ratu izgubio oca. No, on strahuje od mogućnosti da se suđenje oduži.

"Bili smo u podrumu. Previše je ljudi bilo, žene su plakale, djeca vrištala dok su u haostoru odjekivali pucnji, psovke i galama. Razdvojili su muškarce i žene... Tada sam svog oca posljednji put vidio", ispričao je Mersad kojem je tada bilo svega šest godina.

"Bojim se da će se suđenje odužiti i da će Radovan doživjeti Slobodanovu sudbinu... Umrijeti bez ovozemaljske kazne... Bolna je činjenica da još uvijek nisu pronađena tijela svih nestalih osoba, a sud u Hagu već oslobađa zločince, kao što je slučaj sa Biljanom Plavšić. I narod i dalje šuti", kazao je Gušić.

U prvoj tački za genocid, Karadžića se tereti za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima na području deset općina - Višegradu, Prijedoru, Bratuncu, Foči, Brčkom, Ključu, Kotor Varoši, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku koji su počinjeni tokom 1992. godine, a u drugoj, za genocid u Srebrenici počinjen nad Bošnjacima u julu 1995. godine.

Karadžić odbacuje sve tačke optužnice. Kako se odbio izjasniti o krivnji, sud je u njegovo ime u zapisnik unio da se ne osjeća krivim.

(Sarajevo-x.com)